Ljudi misle da središnje banke ne griješe kao što su to činili Mugabe i Maduro

Sve je intrigantnije koliko u svijetu raste zabrinutost najpozvanijih stručnjaka o tome što nam može donijeti sve raširenija politika monetarnog popuštanja bazirana na ekstremno niskim li čak negativnim kamatama te na otkupu vrijednosnica koji se najčešće naziva quantitative easing. Zajednički nazivnik zabrinutosti leži u pitanju je li u ovom trenutku suvremena monetarna politika velikih centralnih banaka izgubila svoju pravu nezavisnost i popustila pod pritiskom politike te je krenula putem financiranja fiskalnih potreba.

Kad govorimo o zabrinutosti najpozvanijih, dovoljno je reći da je prije nekoliko tjedana četvero bivših guvernera američkih Federalnih rezervi u javnom pismu upozorilo kako najmoćnija svjetska centralna banka mora biti zaštićena od političkih pritisaka. Paul Volcker, Alan Greenspan, Ben Bernanke i Janet Yellen - inače vrlo različiti bivši guverneri - upozorili su na nužnost nepartijske odnosno nepolitičke procjene monetarnih pitanja u trenucima kada je predsjednik Trump javno prijetio da će jednostavno smijeniti aktualnog guvernera Powella ne nastavi li s neortodoksnom popuštajućom politikom, odnosno rezanjem kamata u trenutku kada za to zapravo nema razloga.

Prije samo nekoliko dana reagirala je pak veća grupa europskih zvučnih centralnobankarskih imena - upozorili su da su zabrinuti kao eksperti, ali i kao građani zato što pod Marijem Draghijem Europska centralna banka nastavlja popuštajuću monetarnu politiku kao da odgovara na krizu, što nije baš logično jer krize nema, a putem se proizvode novi i nepredvidljivi sistemski rizici. Među potpisnicima tog upozorenja bivši su austrijski, nizozemski, njemački i francuski centralni bankari, pa čak i Jurgen Stark i Otmar Issing koji su obojica radili kao glavni ekonomisti ECB-a. Postavljaju provokativnu tezu: ako je hiperpopuštajuća monetarna politika 2014. opravdana strahom od deflacije, onda je sadašnje obrazloženje novoga guranja kamate u minus te najava otkupa obveznica vrijednih 2,6 bilijuna eura bez ikakve održive teoretske osnove.

Na eksperimentiranje s monetarnom politikom kako bi se pomoglo nacionalnim vladama koje nemaju dovoljno energije i znanja za strukturne reforme počinju reagirati i iz vrlo neočekivanih intelektualnih izvora. Tako je najugledniji statističar i teoretičar (ne)jednakosti postavio zajedljivo pitanje: hoće li nas spasiti stvaranje novca?

Da, Thomas Piketty, koji poslovično dobro koristi brojeve za argumentaciju, upozorio je kako je prije krize u bilanci ECB držao protuvrijednost 10 posto BDP-a EU, i to u raznim državnim vrijednosnicama i zajmovima za koje je jamčila centralna banka. U 2019. godini ECB se našao u situaciji da drži 40 posto GDP-a eurozone kroz vrijednosnice i jamstava za zajmove. Drugim riječima, poentirao je Piketty, ECB je lansirao monetarnu kreaciju jednaku jednoipolgodišnjem francuskom BDP-u, godišnjem njemačkom BDP-u odnosno 30 posto europskog BDP-a. Što je puno - puno je. Radi se o iznosu tri puta većem od proračuna EU u istom razdoblju, a sve je otišlo na stabilizaciju i intervencije na financijskim tržištima te u bankarski sektor. Kakvog to ima smisla, upitao se Piketty, ako je Europi osiguran tek jadni rast, a puno javnih stvari slabije se financirano nego prije ere novog monetarnog iluzionizma.

Najzabavnije i istodobno najozbiljnije upozorenje o zastranjenjima suvremene monetarne politike dao je pomalo vremešni novinar Financial Timesa i BBC-ja, John Plender.

On je objasnio kako je monetarna politika već pomalo u zoni financiranja fiskalnih potreba pojedinih država, naglasio da se radi o velikom izazovu te se dobro prisjetio kako povijest i te kako dobro poznaje primjere monetarnog financiranja proračuna, kao i posljedice takvog financiranja.

S obzirom na to da su pojedinci u ECB-u i europskim vladama zaboravili da sporazum donesen u Maastrichtu 1992. godine zabranjuje monetarno financiranje, vrlo je duhovito što im je Plender u svom tekstu ispričao četiri zanimljiva primjera.

Prvi primjer: Weimarska Republika financirala je svoj proračun prodajući obveznice centralnoj banci. Njemačka mjesečna inflacija dogurala je do 29.500 posto. Priča druga: 1930. godine Japan je napustio zlatni standard, a tadašnji ministar financija Takahashi (bivši guverner) inzistirao je da centralna banka direktno podupre pojedina izdanja vladinih vrijednosnica. Činilo se da će slomiti deflaciju, ali su Takahashija ubili vojni fanatici, a financiranje fiskalnih deficita i inflacija potpuno su se otrgnuli kontroli.

Primjer tri i četiri: Robert Mugabe također je koristio monetarno financiranje. Treba li podsjećati po kakvoj je inflaciji Zimbabve poznat? U tom istom okušao se i venezuelanski lider Nicolas Maduro te je dogurao na listu “slavnih” koji su nacijama priuštili troznamenkaste inflacijske stope.

Mnogi misle kako se suvremenim američkim i europskim centralnim bankama ipak ne može dogoditi da počine greške kakve su radili Mugabe ili Maduro instrumentalizirajući centralne banke s teškim posljedicama za vlastitu zemlju. Razlog za to rašireno vjerovanje leži u činjenici što svi znaju da u centralnim bankama rade jako pametni i dobro obrazovani ljudi s puno profesionalnog iskustva. Međutim, tu pak valja voditi računa i o tome kako, recimo, Draghi nije prihvatio mišljenje vlastitih stručnjaka iz ECB-a nego je očigledno forsirao neku drugu (političku) agendu.

Uostalom, već imamo prve konkretne dokaze da najpametniji i najmoćniji centralni bankari ne znaju kako će raspetljati probleme proizašle iz quantitative easinga. Američki FED izgubio je kontrolu nad kamatama na kratkoročnom financijskom tržištu pa se pomalo panično upustio u ekstravagantnu višemjesečnu akciju otkupa američkih “trezoraca” kako bi supstituirao nedostatak potražnje u repo poslovima. Govorimo o stotinama milijardi dolara. FED je već najavio kako će nastaviti mjesečno otkupljivati više od 60 milijardi dolara te se njegov šef jako potrudio “objasniti” da se to nikako ne smije nazivati quantitative easingom. Zašto ne može kad omogućava Sjedinjenim Državama financiranje po nižim stopama nego što bi ih dobili na tržištu? Fiskalni problem se monetizira.

Upitat ćete se gdje je tu dokaz da centralni bankari ne znaju što rade? Pa, recimo, vrlo je neizvjesno hoće li uopće centralni bankari pristati prodati “trezorce” FED-u jer bi se našli u situaciji da ih kasnije opet moraju kupovati, ali s nižim prinosima. Nisu baš centralni bankari Mugabe ili Maduro, ali je pitanje kako će njihov monetarni eksperiment završiti.