Čudna je ta opsjednutost brojem zaposlenih. S jedne strane potpuno je jasno da je cilj svake zajednice, društva, države da što više ljudi svojim radom doprinosi razvoju i da im taj rad bude adekvatno plaćen kako bi si mogli osigurati normalan život. S druge strane, privrednim subjektima koji zapošljavaju te ljude ne bi trebao biti cilj zaposliti ih što više nego imati optimalni broj zaposlenika. Međutim, kod nas, a i u ostalim manje razvijenim tržišnim gospodarstvima jedan od glavnih simbola uspjeha upravo je broj zaposlenih.
Prva brojka koju će vam bilo koji menadžer reći kad opisuje svoju tvrtku, neće biti profit koji je ostvario pa čak ni vrijednost prodaje, nego upravo broj zaposlenih. “Veličina” tvrtke uglavnom se izražava u broju zaposlenih. Ne u veličini prodaje, tržišnom udjelu, veličini investicije ili vrijednosti tvrtke. Pa što je onda važnije? Ljudi ili profit?
Prije svake rasprave o načinu raspodjele novostvorene vrijednosti između profita i plaća moram podsjetiti na činjenicu da u Hrvatskoj polovinom te vrijednosti raspolaže država i da je u tome najveći problem. Tako da se ovdje bavim samo rasporedom vrijednosti kojom privredni subjekti mogu upravljati.
Nasuprot široko rasprostranjenom mišljenju da se vlasnici bogate na račun radnika, u stvarnosti vrlo malo hrvatskih poslodavaca aktivno maksimizira profit. Čak je to češće u tvrtkama u stranom vlasništvu koje se općenito smatraju vrlo poželjnim poslodavcima. Pokazuju to i podaci Fine za prošlu godinu, gdje se vidi da je konsolidirana dobit svih poduzetnika 22 milijarde kuna, što je 3% ukupnog prihoda, konsolidirana je dobit mikro poduzetnika, koji čine 90% pravnih subjekata, jedna milijarda kuna, što je samo 1% ukupnog prihoda. U isto vrijeme trošak neto plaća svih poduzetnika je 57 milijardi kuna, a mikro poduzetnika 11 milijardi kuna. Dakle, udio plaća u onoj polovici novostvorene vrijednosti kojom raspolažu tvrtke je 72% kod svih poduzetnika, odnosno 92% kod mikro poduzetnika. Vidi se da je udio profita vrlo mali u odnosu na trošak rada pa se hrvatski vlasnici nisu baš obogatili.
Na žalost, ekonomski gledano, poslovanje s malim profitom vrlo je loše i za pojedine tvrtke kao i za društvo općenito. Za razliku od neto plaća koje se isplaćuju radnicima, profit koji se evidentira u financijskim izvješćima ne isplaćuje se vlasnicima, nego se u najvećem dijelu zadržava u tvrtki za financiranje nenaplaćenih potraživanja, zaliha i, najvažnije, za nove investicije. Ako tvrtka nema profita, onda nema ni zapošljavanja novih radnika jer zapošljavanje svakog novog radnika košta. Ako tvrtka nema dovoljno profita nema ni investicija, a time nema ni dugoročne uspješnosti, što znači da je takva tvrtka pred slomom. Još je gora situacija s tvrtkama koje nemaju nikakav profit, odnosno posluju s gubitkom. Takve tvrtke svakodnevno uništavaju svoju vrijednost, a time i vrijednost hrvatskoga gospodarstva. Prije ili kasnije prestaju isplaćivati plaće, plaćati dobavljače i podmirivati obveze prema državi i time dovode do privatnih drama radnika, ugrožavaju poslovanje partnera i ne pridonose društvu.
Za svaku tvrtku profit je nužan i prioritet. Za ostvarenje tog prioriteta poslodavci moraju biti spremni žrtvovati sve pa i smanjiti broj zaposlenih. Tek nakon što se ostvaruje dovoljan profit za sigurno poslovanje i financiranje razvoja, može se razmišljati o drugim prioritetima.
Kako to izgleda u praksi može se vidjeti u izvještajima tvrtki. U Hrvatskoj posluju samo 63 tvrtke s više od 1000 zaposlenih, od kojih 54 posluje pozitivno, a devet negativno. Pet najvećih je u državnim rukama: Hrvatska pošta, Zagrebački holding, HEP i HŽ infrastruktura i sve su pozitivne, ali sve osim HEP-a imaju produktivnost znatno manju od prosjeka te grupe. Drugim riječima, njihovi radnici zarađuju manje od ostalih tvrtki iz grupe, što može značiti da imaju premalo prihoda ili previše troškova ili previše radnika. Među deset najproduktivnijih čak su četiri banke, dva dijela HEP-a, Ina, Pliva, HT i Lidl. Osim HEP-a i Ine, najproduktivnije tvrtke u stranom su vlasništvu. Listu od deset najvećih uništavača vrijednosti predvode stalni sumnjivci, Uljanik i Petrokemija. Na njoj su tri dijela HŽ-a, ali i jedna banka i dva maloprodajna lanca. Vidi se da su državne tvrtke uglavnom sklone većem zapošljavanju i manjoj produktivnosti, međutim, tih boljki nisu oslobođene ni privatne tvrtke. Velika je razlika u tome da državne tvrtke neće propasti nego će nastaviti uništavati društveni kapital, a privatne će se tvrtke morati restrukturirati ili će propasti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....