Strane investicije za Hrvatsku su dugoročno čisti gubitak

Moguće je krajnje pojednostavniti ekonomski model države i zanemariti sve međusobne odnose aktera unutar države. Tako državu Hrvatsku promatramo samo izvana bez ikakvih saznanja o unutarnjim aktivnostima, problemima i potrebama. Ako želimo znati što čini ekonomski uspješnu državu po najjednostavnijem kriteriju, onda ćemo se poslužiti najčešće korištenom mjerom uspješnosti: bruto domaćim proizvodom, BDP-om. Krajem svake godine redovito se objavljuju informacije o procjenama rasta bruto domaćeg proizvoda u idućoj godini. Pa tako vijesti o različitim procjenama stižu gotovo svakih par dana. HNB procjenjuje rast iduće godine od 2,7%, Udruga banaka 2,8%, kao i Europska komisija. No, puno rjeđe se objavljuje informacija o tome koliki je taj BDP, od čega se sastoji te kako Hrvatska stoji u odnosu na druge zemlje. Laičko tumačenje koje se provlači kroz medijsko praćenje je da je rast BDP-a istovjetan rastu gospodarstva što nije u potpunosti točno.

BDP se, naime, sastoji od četiri osnovne komponente: privatne potrošnje, državne potrošnje, investicija te razlike između izvoza i uvoza. Hrvatski BDP je u 2017. bio oko 55 milijardi dolara te je time po snazi svoga gospodarstva Hrvatska bila oko 77. mjesta na svijetu čineći 0,07 posto svjetskog gospodarstva te 0,3 posto europskog gospodarstva. BDP po stanovniku bolja je relativna mjera uspješnosti države. Hrvatski BDP je po stanovniku oko 13.000 dolara i time smo oko 58. mjesta na svijetu, ali tek nešto više od svjetskog prosjeka koji je oko 11.000 dolara i daleko niže od prosjeka EU koji je oko 30.000 dolara po stanovniku.

Mala napomena za političare koji traže usporedbe kako bi nas uvjerili da nam je sjajno: BDP po stanovniku Ukrajine je oko 2500 dolara, Haitija u srednjoj Americi oko 800 dolara, Afganistana u Aziji oko 600 dolara, a Burundija u Africi oko 300 dolara. Tako da, istina je, ima nekoliko manje uspješnih država u Europi i više od sto takvih u cijelom svijetu. Po tom kriteriju nemamo razloga za nezadovoljstvo. Naravno da je takvo razmišljanje u današnjoj ekonomiji smiješno te da se treba uspoređivati s okolinom, konkurentnim državama i uspješnijim državama.

Ogromne su razlike između vođenja države i vođenja trgovačkog društva na otvorenom tržištu. Međutim, na konceptualnom nivou mogu se naći i sličnosti. Za tvrtku je najvažnije da posluje s dobiti. Dobit ostvaruje tako da prodaje više nego što kupuje te se financira putem kredita i vlasničkog kapitala. Pa ako Hrvatsku, ili bilo koju drugu državu, promotrimo izvana gledajući samo tokove novca, vrlo lako možemo zaključiti da u državu ulazi novac od izvoza, zaduživanja i investicija, a izlazi kroz uvoz, vraćanje dugova te isplate dobiti stranim subjektima na osnovi njihovih investicija. U usporedbi s tvrtkom izvoz i uvoz su ekvivalentni prodaji i kupnji, zaduživanje su krediti, investicije su vlasnički kapital.

Kada se stvari tako postave, onda je posve jasno da je ključna komponenta uspješne države upravo izvoz jednako kako je ključna komponenta svakog poslovanja prihod. Jedino izvoz za državu predstavlja dugoročno zdravu osnovu blagostanja. Za razliku od toga, toliko naglašavane strane investicije dugoročno za Hrvatsku predstavljaju čisti gubitak. Svaka investicija, kako u tvrtku tako i u državu, dugoročno je najskuplji izvor financiranja jer kvalitetan investitor uvijek želi veći povrat na svoj ulog nego što bi ga dobio posuđivanjem. Racionalni investitor računa da će investiciju vratiti u pet do deset godina što predstavlja kamatu od deset do dvadeset posto. Puno više nego što bi bila kamata na kredit. Dva su načina na koja se strana investicija može isplatiti Hrvatskoj.

Prvi je da je investicija najvećim dijelom namijenjena povećanju izvoza pa pozitivni efekti izvoza na razini države ponište negativne efekte isplata dobiti, a drugi je da investicija propadne! Ako investicija propadne, onda je u Hrvatsku ušao novac, a nije izašao. Na sličan način i zaduživanje može biti pozitivno ako se na taj način financira izvoz ili ako se dug nikadne vrati.

Cijela ova rasprava pretpostavlja da se uspješnost države mjeri količinom novca koji u državi ostaje. Naravno da je ta pretpostavka vrlo upitna. Novac u državi može biti jako neravnomjerno raspoređen ako su nejednakosti velike.

Po standardnim kriterijima kako što je GINI indeks u Hrvatskoj, nejednakosti nisu velike i to je jedna od rijetkih lista uspješnosti na kojoj je Hrvatska oko tridesetog mjesta. S druge strane, vrlo je upitna korelacija količine novca i uspješnosti države pa su razvijena različita mjerila kao što su Human development indeks, Better life indeks te World happiness report. Za sada, ipak, BDP ostaje najšire prihvaćen pokazatelj uspješnosti države.