Je li dovoljno izgledati pristojno da bi se pomeo Trump? Možda

Nakon što je 77-godišnji Joe Biden postao apsolutni pobjednik ovotjednih unutarstranačkih izbora američke Demokratske stranke, trenutačno se otvorilo pitanje koliko su time porasle šanse Donaldu Trumpu da osvoji drugi predsjednički mandat? Više je razloga za postavljanje tako rezolutnog pitanja.

Prvo i osnovno: Trump je iznenađujuće pobijedio na predsjedničkim izborima jer je osvojio duše onog dijela američkih birača koje je napredak Sjedinjenih Država ostavio iza sebe, bez perspektive da ubrzaju; uhvate bolje pozicije, kvalitetnija radna mjesta, više plaće, mirovine te steknu značajniju imovinu. Ljudi koji su prevagnuli u korist Trumpa tražili su promjenu, više šansi i nadu. Novi američki san. U međuvremenu, broj onih koji očekuju promjene se povećao. Sve više je onih koji su osvijestili snažni rast nejednakosti. Prema procjeni Congressional Budget Officea, 1 posto najbogatijih držalo je u 1979. godini 7,5 posto prihoda, a u 2021. držat će 13,4 posto. Pri tome se u zadnjoj godini dogodilo da su oni s najnižim prihodima imali brži rast prihoda od onih sa srednjim prihodima, a vjerojatno će biti zahvalni i Trumpu jer je za njegova mandata osigurana izuzetno visoka stopa nezaposlenosti. No, siromašni su i dalje ogorčeni, ali srednji sloj stagnira i postaje sve nezadovoljniji. Drugim riječima, krug onih koji smatraju da ih je američki progres ostavio iza sebe počeo se značajno širiti prema centru društva. Ne radi se tu samo o prihodima. Amerika je sve više socijalno zacementirano društvo; na dobrim sveučilištima pretežito studiraju djeca roditelja koji su studirali na dobrim sveučilištima, vertikalna socijalna mobilnost postala je puno manje izgledna nego prije samo desetak godina. Djeca iz siromašnijih obitelji još sa studentskim kreditima osiguravaju život u statusu dužnika do mirovine. A Joe Biden simbol je kontinuiteta; on je svojevrsno jamstvo da se u Americi neće ništa bitno promijeniti, osim što će pokušati poraziti Donalda Trumpa.

Biden je dio američkog političkog establishmenta cijelu vječnost. Izabran je u američki Senat 1972. godine. Vjerojatno bi oborio rekord po dužini mandata u Senatu da 2009. nije postao potpredsjednik Sjedinjenih Država u administraciji Baracka Obame. Neuspješno se za predsjedničke nominacije borio 1988. i 2008. godine. Najveća snaga Joea Bidena čini se politička umreženost. No, upravo umreženost mogla bi biti presudna za one kojima je umreženosti previše jer, jednostavno, nisu dio mreža. Novija istraživanja o stavovima građana u Sjedinjenim Državama govore da su dobre pozicije puno više zaslužne za probitak u životu nego marljivi rad. Taj se stav naročito razvio u posljednjih desetak godina. Kakve su šanse da će Biden dobro proći kod ljudi kojima status quo sve manje odgovara i sve više vjeruju kako ne mogu napredovati temeljem rada?

Drugo, može se pretpostaviti da će Trumpova kampanja prema Bidenu biti poprilično prljavo jednostavna: Nakon što nije uspio Trumpov impeachment jer je ucjenjivao ukrajinskog predsjednika američkom pomoći ako ne istraži Bidenova sina Huntera, propagandna mašinerija aktualnog predsjednika na društvenim mrežama samo će ponavljati priču o sinu Hunteru koji hoda iza oca i sklapa unosne poslove. Nebitno je koji je dio priče o Hunteru Bidenu točan, a koji nije, odnosno jesu li insinuacije netočne ili samo djelomično točne. Vrlo male šanse su da Biden u kampanji zadrži dostatni kredibilitet nakon što ga Trump odradi. Nezadovoljnici Demokratske stranke sami će prepoznati obrazac koji im se neće svidjeti: sina koji je išao u istu srednju kao tata, pa je dobio priliku steći diplome velikih i skupih sveučilišta te je uz pomoć tate gradio put uspjeha. Prvi posao dobio je brzo i, vjerojatno, jako lako – u MBNA America; bankovnom holdingu koji je izdašno darivao kampanju njegova oca. Potom je radio u Department of Commerce. Poziciju za pozicijom, tumačit će mnogi nezadovoljni Amerikanci, sigurno nije teško dobivao ili, što se kaže, nije se baš vruć hladne vode napio. Uskoro je Hunter Biden prešao u lobističke vode, a, sudeći prema pisanju The New Yorkera, tata Biden slušao je sina. U krajnjoj liniji nije nezanimljivo da je Hunter Biden doista radio za ukrajinski Burisma Holdings, za ukrajinskog proizvođača prirodnog plina, gdje je primao mjesečne honorare od po 50-ak tisuća dolara. Isto tako, zanimljivo je da je bio u odboru direktora kineskog investicijskog fonda BHR partners iz kojeg je izišao kako ne bi bio u sukobu interesa. Zašto je uopće bio u odboru? O dobroj mreži obitelji Biden govori i to da ga je 2006. čak i republikanski predsjednik George W. Bush imenovao u odbor direktora velikog Amtraka. Možda su Bidenovi konkurenti štedjeli Bidenova sina navodne kokainske afere koja je otkrivena na testiranju za rezerviste prije nekoliko godina, ali malo je vjerojatno da i to neće biti tema za Trumpov agresivni stožer.

Ukratko, čini se poprilično jasnim da su Bidenovi nešto poput ogromnog brda koje će poslužiti Trumpovu stožeru kao meta za paljbu iz sveg oružja te je njegova dominacija u izborima među demokratima dar s neba za republikance.

Je li dovoljno izgledati kao pristojan čovjek kako bi pomeo Trumpa? Možda. Animozitet prema Trumpu, bez obzira na dobre gospodarske rezultate, formirao je poprilično široku i čvrstu frontu. Međutim, ako imaš 77 godina i obilježje si onoga što grupacije nezadovoljnih birača više ne žele u Bijeloj kući, onda ti šanse vjerojatno nisu puno više nego one deklariranog 78-godišnjeg socijalista Bernieja Sandersa, koji je donedavno za američku političku scenu bio previše europski radikalan.

Uostalom, je li pristojni i dobro umreženi čovjek koji nudi prokušana rješenja doista lidersko rješenje za svijet u kojem je globalni dug dosegnuo rekordna 322 posto BDP-a dok populizmi raznih vrsta čine političke pozornice sve hektičnijama? Možda pristojno dosadni Biden doista ima mogućnost djelovanja na političku pozornicu kao neki lijek za smirenje, ali je vjerojatno da ćemo imati još nekoliko uzbudljivih godina s Trumpom.