Ne treba se posebno ozbiljno osvrtati na ozbiljnost onoga što se izgovara u bilo kojoj kampanji, a naročito to vrijedi za bitku koja se vodila između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića. Podaci koje su im prikupili stručni timovi vrlo često su služili za distorziju činjenica i prikrivanje empirijskih dokaza, a ne za stvaranje prave slike. Nije to čudno. Glavni cilj vrlo često nije im bio promovirati samog sebe, nego isključivo naštetiti protivniku. I Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović tu su se, za balkanske političare, pokazali sasvim umjereno maliciozni i bezobzirni.
Upravo je to razlog zbog kojeg se ne treba posebno osvrtati na izbornu argumentaciju Zorana Milanovića u kojoj je ustvrdio da su dvije lijeve vlade (njegova i ona Ivice Račana) bile gospodarski uspješnije nego tri HDZ-ove. Naravno da je time Zoran Milanović prikrivao činjenicu kako je njegova vlada ekonomski bila jako neuspješna, ne samo u hrvatskim već i europskim razmjerima. Dovoljno je izrazito mali kumulativni rast BDP-a za Milanovićeve vlade dodati rastu po tome najuspješnije Račanove vlade, pa čak i Milanovićeva vlada ispada jača od HDZ-ovih. Zoranu Milanoviću trebamo zahvaliti da je vadeći samog sebe podsjetio na Ivicu Račana. Intrigantno je nakon 20 godine koliko danas Račanova vlada djeluje uvjerljivije nego što nam se to činilo dok smo na lidera SDP-a gledali kao na čovjeka prepoznatljivog po “odlučno možda”.
Prva lijeva vlada ostala je neopravdano zapamćena po Račanovu previše opreznom i, blago rečeno, potpuno nekarizmatskom stilu. Oni koji su glasali za njega u Milanovićevoj koleričnoj pojavi prepoznali su tračak nade; vidjeli su čovjeka s dovoljno energije za obračun s desnim nazadnjaštvom, korupcijom i klijentelizmom. Vidjeli su čovjeka koji može zemlju povući tamo gdje Račan, čovjek bez dovoljno odlučnosti i energije, nije mogao. O, kako su bili u krivu. Račan se pokazao puno učinkovitijim na svim poljima, a ne samo u ekonomiji. Gledajući ovako iz velike daljine, vjerojatno je Račanova vlada bila najuspješnija hrvatska vlada od samostalnosti.
Prema gospodarskim pokazateljima, kumulativni rast BDP-a 2000. - 2004. iznosio je 19,53 posto, a Hrvatska je po brzini rasta bila je uz bok Slovačkoj. Od usporedivih zemalja brže su rasli samo Rumunji, ali s puno niže osnovice. Stoga je gospodarska izvedba Račanove vlade bila tim impresivnija. U leđa su mu u te četiri godine gledali iz Mađarske, Slovenije, Češke, Poljske i Bugarske. Račan je pomeo tranzicijski svijet u tržišnoj utakmici, a Hrvatska je postajala obećana zemlja za investitore. Laka zarada smiješila se iz Lijepe naše.
Mlađi čitatelji teško će razumjeti kako je moguće da je lijeva koalicija izgubila sljedeće izbore uz najuvjerljivije gospodarske performanse u povijesti. Dovoljno zrelim akterima tog vremena to nije bilo nimalo neobično, iako se danas čini iracionalnim te stoga politički nepravednim. Zaposlenost je rasla, ljudi su, što se kaže, prodisali. Postalo je normalno odvažiti se na veliki kredit, kupovati i ulagati. Šanse za uspjeh počele su se osjećati u zraku, a sve je kulminiralo velikom razuzdanošću u vrijeme prvih Sanaderovih godina, dogodilo se u postračanovskom dobu ono što se u teoriji inače naziva irrational exuberance, a dešava se u pravilu prije velikog sloma. Uz Sanadera i njegovu političku logiku slom se nije mogao izbjeći.
Za Račanov izborni poraz postoje, moje je osobno mišljenje, dva jednostavna razloga, koja više govore o zemlji nego o tobožnjoj smušenoj neodlučnosti Ivice Račana. To što su mu radili koalicijski parteri, uopće neću spominjati.
Prvo, vlada Ivice Račana imala je neobični zadatak detuđmanizacije zemlje dok se moćni politički protivnik i dalje zaklinjao na Tuđmana kao nacionalnog heroja koji je donio samostalnost i slobodu. Tuđman je dobio rat, ali je iza sebe ostavio autokratsko-klijentelistički sustav i korupciju u zamahu. Krhka i pomalo dezorijentirana koalicijska vlada 4 + 2 Ivice Račana vrlo uspješno počela je demontirati autokratska obilježja te je osigurala tranziciju prema održivoj parlamentarnoj demokraciji. Za to nisu dobili niti značku, a kamoli neko ozbiljnije priznanje. Mislite li da je bilo lako biti Željka Antunović i pojaviti se u Ministarstvu obrane te pokušati nametnuti civilnu upravu generalima koji ne samo da nisu mogli zamisliti bilo kakvu drugu vladu osim desne, ali ni to da će im žena jasno, kao kredom na ploči, iscrtati zonu njihova do tada pretjeranog utjecaja. Činjenica je da se mnogima u državi nisu svidjele takve promjene, jednostavno nisu bili spremni na postavljanje zapadnoeuropskih standarda u južnoeuropsku državicu koja je nedavno izašla iz užasnog međunacionalnog sukoba.
Drugo, svi mi smo skupa potpuno zaboravili s koliko je naivnog entuzijazma vlada Ivice Račana uletjela u kompleksne reforme. Kad su krenuli, najavili su praktički reformu svega: mirovinskog sustava, zdravstva, školstva, brodogradnje, HŽ-a… Zemlja je bila u katastrofalnom stanju, a Račanovi ministri hrabro su govorili o 20 milijardi reformskog troška. Bili su sasvim ozbiljni. I doista su uspjeli posijati sjeme reformi koje se, više ili manje uspješno, provode do danas.
Najozbiljnija reforma koju su poveli je mirovinska. Da nije bilo vlade Ivice Račana, danas u Hrvatskoj ne bi postojala ogromna mirovinska štednja, koja je premašila više od 100 milijardi kuna.
Niti jedna vlada nakon Račanove nije pokazala razinu hrabrosti i ambicioznosti koja bi omogućila akumuliranje bilo kakve štednje, a kamoli 100 milijardi kuna. Štoviše, lako nam se moglo dogoditi da na vlast dođu oni koji smatraju da je takva štednja nepotrebna.
Isto tako, nekako se ne čini da bi građani danas na svojim privatnim štednim računima imali više od 200 milijardi kuna da upravo vlada Ivice Račana nije odlučila ostaviti financijski sektor neka mirno investira i zarađuje. Da su ga koristili kao političku polugu za vlastitu popularnost, lijeve vlade imale bi možda još nekoliko godina vlasti, ali zemlja vjerojatno ne bi imala financijski sektor kao jedan od temelja stabilnosti.
Ivica Račan bio je puno neuspješniji političar nego Ivo Sanader i Zoran Milanović ako je kriterij izborna učinkovitost. I Sanader i Milanović su u odnosu na Račana i bez rezultata dolazili do političkih trijumfa. I jedan i drugi uspjeli su ponoviti to opsjenarstvo. Račan je jednom osvojio vlast, ali je zapravo veći dio karijere bio žalosni izborni gubitnik. Ipak, nakon ovih 20 godina, jasno je kako je Račan bio državnik. Za Sanadera to povijest sigurno neće reći. Milanović još ima tračak nade nešto popraviti u predsjedničkom mandatu nakon brzo zaboravljene gospodarske kataklizme kojom je kormilario kao premijer.
Kad bismo u zemlji barem imali više tako netalentiranih političara kakav je bio Ivica Račan, a manje političkih genija, talentiranih prvenstveno za skupljanje političkih poena. Politički geniji dobit će političke utakmice iz nemogućih situacija, ali sam duboko skeptičan prema dugoročnim koristima te genijalnosti. Ona je, što je logično, previše fokusirana na samu sebe kao svrhu, narcisoidnost joj je i motor i gorivo. Neobični biološki perpetuum mobile.
Da smo sve godine od 2000. do danas bilježili stope rasta kao za Račana, vjerojatno bismo bili najuspješniji u Europi, premda bismo vjerojatno umirali od dosade slušajući neki njegov ‘odlučno možda’ govor kojim se svima želio dodvoriti i nikome zamjeriti.
Ne bih imao ništa protiv da ga iznova zgrožen gledam kako hini opuštenost u vesti i čarapama izležavajući se na kauču, onako mali i potpuno neprikladan za takvo nešto, pogotovo ne pred suradnicima. Da se bar vrati i sve ponovi, trpio bih i taj čisti PR užas te mu ponovo dovikivao preko TV ekrana da sjedne ko čovjek i obuje proklete cipele.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....