Ako se muško rublje dobro prodaje, ekonomija je u super stanju

Pretvaraju li se suvremene monetarne politike najvećih svjetskih centralnih banaka u neku novu vrstu religije u kojoj je temeljno vjerovanje kako se monetarnim instrumentima kao čarobnim štapićem mogu rješavati ključni nacionalni pa čak i globalni strukturalni problemi?

Razlog za ovo teško ljetno pitanje jest činjenica da je racionalnim ljudima vrlo teško prepoznati s čim će se točno voditi monetarni mudraci u američkim Federalnim rezervama i Europskoj centralnoj banci kod propisivanja lijeka za američku odnosno europsku ekonomiju.

Kako ne bi pisali recepte s potencijalno toksičnim lijekovima za zapravo zdrave ekonomije ili, još gore, kako ne bi odredili krivi lijek odnosno njegovu preveliku ili premalu dozu za ekonomiju koju je već načela neka bolest, kao odgovorni monetarni vrač bi trebali znati koje znakove bolesti/zdravlja trebate pratiti. To je nešto kao kad vam doktor mjeri temperaturu, a i seoski vrač će nagađati što vam je temeljem toga tresete li se, znojite ili pak svijate i stenjete zbog bolova u trbuhu.

Nažalost, čini se da su drevni vračevi imali nešto precizniji set znakova za određivanje dijagnoze i preskripciju ljekovitih tvari popraćenih ćiribućiriba pokretima, nego što je danas jasno što to uopće prate centralni bankari prije nego propisivanja novi monetarnih mjera.

Kad je relativno novi šef američkih Federalnih rezervi prije mjesec dana svjedočio pred Kongresom, učinilo se da je njegov smjer orijentacije za dijagnostiku bila prvenstveno oštra retorika predsjednika Trumpa koji je agresivno tražio novo rezanje kamate bez obzira na niz znakova živosti američkoga gospodarstva, a sve kako bi se ekspanzivnom monetarnom politikom nastavio poticati rast financijskih tržišta, posebno onih dioničkih, što pak najviše naravno odgovara onima najbogatijima. I tako je šef Feda pred mladom američkom kongresnicom Ocasio Cortez priznao da je Philipsova krivulja praktično mrtva te da centralne bankare više uopće ne zanima to što je nezaposlenost u Sjedinjenim Državama pala na 3,7 posto. I ostavio je dojam da je Fed iznova spreman rezati kamate. Vjerujem da su svi lukaviji sudionici financijskih tržišta iz te američke pričice naučili da je ključni benchmark monetarne politike u Americi postao američki predsjednik, baš kao što je postao i glavni monetarni teoretičar.

Nije baš prošlo dugo od tog novog povijesnog iskustva, a ovaj tjedan nam je šef Europske centralne banke pri kraju svog osmogodišnjeg mandata, Mario Draghi, priuštio novu lekciju o sasvim novim monetarnim orijentirima. Draghi je kao šef Europske centralne banke već ispucao sve teško i nuklearno oružje monetarnog bankarstva te je stvorio neobičnu situaciju u kojoj broj zemalja s negativnom kamatom na 5-godišnju obveznicu samo raste i raste. Zaključku o neobičnosti te politike najviše će pridonijeti trenutak kad će se i Hrvatska priključiti širokoj grupi zemalja s negativnim prinosima na euro-denominiranu obveznicu samo zato što imamo dosta dobrog ministra financija. Niti većina nas u Hrvatskoj neće vjerovati da smo toliko dobri da nam drugi moraju plaćati kako bi na nama gubili djelić svog novca. Zvuči glupo, ali tu je, pred vratima.

I u takvoj je Europi Draghi izišao s novom revolucionarnom monetarnom tezom koja otprilike glasi: ništa nas neće spriječiti da podgrijavamo ekonomiju dodatnim monetarnim stimulansima čak i ako inflacija premaši 2 posto. Godinama je Draghi bezuspješno ciljao tih 2 posto, a sad je najavio let iznad toga. U traženju opravdanja za gorljivu želju poticanja europskih nerestrukturiranih ekonomija najavio je još nepoznati oblik pumpanja ekonomije koji će dići inflaciju iznad dva posto i neće se zaustaviti nego će nastaviti obezvrjeđivati euro. Razlog? Pa vjerojatno da bi olakšao europskim političarima koji tvrde da je uz populističke otpore nemoguće provesti reforme. A uz inflaciju od, recimo, 4-5 posto godišnje, nacionalni dugovi denominirani u eurima topit će se fascinantno brzo, poput ledene kape na Sjevernom polu.

Problem je ove priče da je prelijepa da bi bila održiva. Ako je doista moguće gurati pod tepih strukturalne probleme s takvom monetarnom lakoćom, onda već praktično živimo u nekoj vrsti velike novčarske utopije. No, ako u vama čuči mali realist, cinično ćete primijetiti kako kod vrača pero, pepeo, školjka, prljavština, zub… počinju imati jednaku težinu značenja kao ekonomski indikatori u politici centralnih banaka.

Neću namjerno odgovoriti na to pitanje kako će sve to završiti jer prisustvujemo ogromnom monetarnom eksperimentu na živom zamorcu. Iz poštovanja prema znanosti i zamorcu preporučit ću da pričekamo i vidimo što će biti kad Europljani posumnjaju u vrijednost novca za koji jamči Europska središnja banka koja ga inflacijom želi obezvrjeđivati za više od 2 posto godišnje. To je koncept koji će uz quantitative easing i negativne kamate pokopati koncept štednje koji je čovječanstvo razvijalo tisućljećima.

Pomalo opskurna igra velikih centralnih banaka dosad se održavala na životu jer nije došlo do eksplozije inflacije. Niz faktora to je sprečavao. Bit će zanimljivo ako Draghi prije odlaska uspije srušiti tu zadnju barijeru.

Oduvijek su se centralni bankari voljeli ponašati malo čudno, mistificirati svoje prosudbe, promišljanja pa i konkretne mjere iza teško razumljivog jezika. Pratili su neki od njih i vrlo čudne parametre pomoću koji su navodno donosili odluke o operacijama centralne banke. Alan Greenspan, čovjek koji je smatran najvećim monetarnim guruom svih vremena u modernom centralnom bankarstvu, pratio je, primjerice, ‘indeks’ muškog donjeg rublja. Pomoću tog ekonomskog indikatora Greenspan je pokušavao dobiti osjećaj za to je li ekonomija u dobrom stanju, raste li i koliko su potrošači samopouzdani, prateći podatke o prodaji muškog donjeg rublja. Ako se muško rublje dobro prodavalo, po Greenspanovoj logici, ekonomija je bila u super stanju jer muškarci u teškim vremenima rjeđe kupuju donje rublje odnosno tretiraju ga kao luksuznu robu. U stvarnosti veliki guru Greenspan, pokazala je povijesti, pridonio je akomodirajućom monetarnom politikom stvaranju nekih od najvećih imovinskih balona u Sjedinjenim Državama. Pomagao je ‘tržištima’ i predsjedniku.

Neću stoga sugerirati današnjim centralnim bankarima odabir nekog konkretnog indeksa. Mogu se svakako tumačiti a i ima ih svakakvih: postoji i indeks dužine suknje koji je našao korelaciju između kratkoće suknje i dobrih ekonomskih vremena, a neki su brojali i broj odlazaka kod frizera. Bilo kako bilo, čini mi se da je želje političara da im se pomogne u zaobilaženju reformi lošije pratiti kao naputak za djelovanje u centralnom bankarstvu čak i u odnosu na indeks muškog donjeg rublja ili indekse minica i odlazaka kod frizera.