Kako trebamo tumačiti to što je na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj prebrojano samo 3,88 milijuna stanovnika? Kakve su moguće socijalne, ekonomske i političke posljedice?
Činjenica jest da je Hrvatska zemlja koja dijeli sudbinu ostarjelog dijela Europe. Prema istraživanju koje je pripremio Odjel za istraživačke usluge Europskog parlamenta (European Parliamentary Research Service), broj stanovnika u EU narastao je s 354,5 milijuna u 1960. godini na 447 milijuna preklani, ali populacija EU sve je manja u odnosu na ukupnu globalnu populaciju koja je narasla u istom razdoblju s 3,03 milijarde na 7,07 milijardi. Pri tome treba znati, zaključak je istraživanja za Europski parlament, kako se rast EU populacije uopće ne može zahvaliti višoj stopi poroda nego tome što Europljani žive sve duže. Kako se ovaj opći problem starenja Europe treba sagledati kad su u pitanju hrvatske perspektive?
Prvo treba reći da statističke brojke same po sebi ponekad mogu biti jako varljive. Tako je, primjerice, više hrvatskih ekonomista cinično primijetilo da će se niz pokazatelja 'uspješnosti' Hrvatske popraviti zbog toga što će više važnih omjera izgledati bolje uz manji broj stanovnika odnosno zbog brojke 3,88 u nazivniku razlomaka. Primjerice, uz manji broj stanovnika u jednom danu po objavi Državnog zavoda za statistiku narastao nam je BDP per capita.
Ugledni hrvatski ekonomist Velimir Šonje tako je primijetio da nam BDP više nije na 64 posto europskog prosjeka nego bi ove godine mogao prijeći 67 posto te napokon imamo šanse prestići Grčku, hvatati Slovačku i odlijepiti se od Bugarske. Isto tako, u Hrvatskoj će iznenada ljepše izgledati podatak o udjelu zaposlenih u ukupnom broju stanovnika radne dobi 20-64 godine. Sa 64 posto imali smo treći najniži omjer zaposlenih prema ukupnoj populaciji radne dobi u EU te bi nas smanjenje broja stanovnika u radnom dijelu populacije moglo dovesti blizu EU prosjeka, koji je oko 70 posto.
No, jesmo se doista negdje pomakli ili nekako napredovali? Ne. Zaposlenost u Hrvatskoj nije rasla 12 godina. U Hrvatskoj nema masovnog otvaranja novih radnih mjesta nego se udio zaposlenih u radnoj populaciji povećao zbog odlaska na rad u inozemstvo. Pri tome se, naravno, zbog negativnih migracijskih trendova ukupni broj stanovnika radne dobi značajno smanjio, baš kao što se smanjio i u odnosu na stariju populaciju.
A ako ćemo imati sve manji udio radne populacije u odnosu na stariju populaciju, kao i u odnosu na ukupnu populaciju, to znači kako bi nam u društvu mogao eksplodirati niz ozbiljnih problema – od onih na tržištu rada do neodrživosti zdravstvenog i mirovinskog sustava. Hrvatska postaje društvo uzdržavanih. Društvo uzdržavanih teško može postati kraljevstvo prosperiteta u kojem caruju dobro plaćeni radnici odnosno zadovoljni potrošači.
U Hrvatskoj je očigledno drastično smanjivanje udjela radne populacije od početka devedesetih do danas, baš kao što je očigledno usporedno povećanje kohorte starijih od 65 godina. Loš demografski trend vijest je stara četvrt stoljeća. Nažalost, sve projekcije ukazuju da se taj trend neće zaustaviti nego će se pogoršavati, dok se scenariji 'demografske obnove' redom čini manje realnima od nekih basni. Hrvatska teško može potaknuti obitelji da najednom redom počnu imati po troje ili više djece, niti je realno očekivati da smo dovoljno tolerantno društvo koje će prihvatiti nekoliko stotina tisuća imigranata. S obzirom na ove hrvatske činjenice, koliko nam se demografska slika može pogoršati?
Postoji niz dramatičnih scenarija koji ukazuju na duboke demografske disbalanse u Hrvatskoj budućnosti. No, vjerojatno je najupečatljiviji onaj koji otkriva tzv. stopu starosne ovisnosti. Taj 'age dependency ratio“ zapravo predstavlja omjer zbroja populacije mlađe od 15 godina i populacije starije od 65 godina prema radnoj populaciji. U osnovi to je omjer koji predstavlja postotak ovisnih o ljudima u radnoj dobi. Ako pogledamo grafikon napravljen pomoću Our World in Data grafičkih vizualizacija, koje su temeljene na srednjem scenariju UN-ovih projekcija po zemljama, Hrvatska će u 2100. godini imati osjetno više od 80 posto ovisnih. Ponovimo, samo drugačije: zajedno će oni stariji od 65 i mlađi od 15, tj. oni koje netko treba uzdržavati, činiti četiri petine društva. Već tamo negdje oko 2040. godine broj ovisnih u društvu premašit će 60 posto.
Koliko će oni u radnoj dobi morati biti učinkoviti odnosno zarađivati da bi svi u toj malobrojnijoj hrvatskoj budućnosti živjeli zadovoljni i koliko toliko sretni? Gruba računica govori kako bi nam bruto plaće u tom slučaju trebale ići na razinu sadašnjih u Njemačkoj, ali neto plaće nipošto ne bi mogle pratiti takav (pretjerano optimističan) rast. S obzirom na sadašnje stanje gospodarstva u RH, nekako se čini da ćemo se za 10-20 godina prije suočiti s ekonomskim i socijalnim lomovima bez presedana, nego dostići Nijemce po bruto plaćama.
Zašto pesimizam?
Prvo, s problemima koje sa sobom donosi starenje stanovništva teško se nose puno bolje organizirane i učinkovitije nacije nego što je Hrvatska. Najbolji primjer je Japan. U Zemlji izlazećeg sunca stogodišnjaci više nisu rijetkost. No, to što Japanci, ljudi s fantastičnom radnom etikom i disciplinom, rade jako puno te žive zdravo i dugo, dovela ih je u situaciju 20-godišnje ekonomske stagnacije; jednostavno ne mogu postići stope gospodarskog rasta kakve bi željeli jer su u prosjeku previše stari. To ne znači da se u zadnjih dva desetljeća stanje u Japanu nije popravljalo. Japanci su na razne racionalne i kreativne načine počeli prilagođavati svoje društvo činjenici starenja: pioniri su robotike kojoj je cilj pomoći starijima, grade institucije u kojoj starci uživaju igrajući se skupa s djecom. To su neki križanci domova za starije i dječjih vrtića. Japansko zdravstvo i medicina općenito uspijevaju nositi sve veće potrebe starosti. U Japanu se sve više razvija tzv. 'srebrna' ekonomija; proizvodi i usluge namijenjeni starijima od 50 ili 60 godina.
No, uz sve to, pa niti uz enormne monetarne i fiskalne poticaje, Japan se, ponovimo, ne može vratiti na staze robusnog gospodarskog rasta. To je jednostavno tako. Imaju, primjerice, sve jaču i učinkovitiju automobilsku industriju koja na dnevnoj razini proizvodi niz inovativnih rješenja, ali ne mogu reći da su toliko dobri da rastu brže od ostalih. Upravo slučaj Japana, kao i drugih ostarjelih europskih zemalja, ponukao je dio ekonomista da počnu predlagati redefiniranje kriterija nacionalne uspješnosti. BDP jest bitan pokazatelj, ali on lako može sakriti sve dobro što je učinjeno, pa čak i jedan Japan ispada neuspješan jer se i dalje gospodarski uspjeh mjeri BDP-om. Ima li uopće smisla za staru Europu i Japan sudjelovati u utrci gospodarskog rasta gdje se brzina mjeri BDP-om? Ima, ali ako se žele smatrati globalnim fenjerašima. No, za nas je to periferno pitanje jer, kako god okrenemo, mi uporno trčimo na začelju.
Stoga je hrvatski demografski problem puno teži nego onaj japanski ili, recimo, talijanski. Stanovnici tih velikih država tijekom razvojnih desetljeća akumulirali su ogromno bogatstvo. Hrvatski građani i dalje su relativno siromašni, a očigledno je kako zbog demografskih trendova ne bi previše optimistično trebali očekivati desetljeća robusnog i održivog rasta. Mi ćemo se kao svako društvo tijekom tisuća godina povijesti nekako prilagoditi činjenici pada broja stanovnika, kao što smo se kao društvo prilagođavali prethodnim razdobljima strelovitog rasta populacije, ali alat te prilagodbe teško može biti snažni rast BDP-a. Jednostavno rečeno: preoptimistična očekivanja od BDP-a u sljedećih 20-30 godina mogla bi se pokazati katastrofalno neodgovornima. U čemu je problem?
U svojoj analizi Velimir Šonje dao je neka zanimljiva upozorenja. Evo nešto dužeg, ali vrlo bitnog citata iz Šonjina rada:
„Ljudska društva su se kroz povijest prilagođavala (velikom) rastu broja stanovnika, pa zašto ne pretpostaviti da će se prilagoditi i (velikome) padu? Pitanje zapravo glasi kako će ta prilagodba izgledati: mogu li se društva prilagoditi na miran način, uz očuvanje temeljnih vrednota i individualnih sloboda na kojima zapadna civilizacija počiva nakon Drugog svjetskog rata? Društvene prilagodbe u prethodnoj fazi populacijske ekspanzije bile su sve prije nego mirne i „glatke“. Sjetimo se važnosti koju je ideološka histerija lebensrauma imala u formiranju nacističkog pokreta u Njemačkoj (iako se pripisuje nacistima, ideja lebensrauma prožimala je njemačke nacionalne elite od početka 20. stoljeća i imala je važnu ulogu u mobilizaciji i za Prvi svjetski rat – točnije, ideja je „sazrijevala“ trideset godina prije nego što su ju tehnološki razvoj i Hitler pretvorili u stroj za ljudsko uništenje). Povijest dvadesetog stoljeća je upozorenje da se prilagodbe institucija na velike promjene broja stanovnika ponekad odvijaju na vrlo disruptivan način koji uništava temelje civilizacije.“
Šonje smatra kako se disrupcije, ako se tako mogu nazvati najveći ratovi, mogu izbjeći ako društva „…zadrže politički dinamizam i ako se institucije prilagođavaju postupno, bez prevelikih potresa.“
Ključni društveni sustavi koji bi trebali proći kroz plansku i odlučnu prilagodbu su mirovinski i zdravstveni sustav. Šonje, recimo, osobno smatra kako je bilo jasno da oba sustava nisu održivi još dok smo mislili da nas ima 4,05 milijuna, te smanjenje na 3,88 nije tu nešto naročito promijenilo.
Problem je s mirovinskih i zdravstvenim sustavom to što su dizajnirani u razdoblju snažnog demografskog rasta odnosno u doba dok je veći udio zaposlenih s lakoćom mogao uzdržavati relativno mali broj starijih – penzionera te pretežitih korisnika sustava zdravstvene skrbi. S obzirom na to da je u Hrvatskoj još prije dvadesetak godina postalo jasno kako je prvi stup međugeneracijske solidarnosti bankrotirao, krenulo se u projekt mirovinske reforme, ali smanjivanje ovisnosti o međugeneracijskoj solidarnosti nije završen proces.
Dapače, zadnje bitne izmjene ponovo su ojačale važnost prvog stupa te povisile buduće rizike za umirovljenike. Ako ne nastavimo povijesnu prilagodbu mirovinskog sustava nas sigurno čeka budućnost u kojoj će mnogi morati raditi do smrti ili preživljavati u teškom siromaštvu iako su mislili da imaju solidne plaće, tu negdje oko prosjeka. Slično vrijedi i za zdravstveni sustav; on već sada prolazi niz sanacija, a povećanje udjela starijih i bolesnijih samo će po sebi drastično povećavati financijske probleme domaćeg zdravstva, dok će dostupnost i kvaliteta zdravstvenih usluga neminovno padati. Jedina šansa drugačijeg scenarija krupne su i uporne reforme bez politikantskih odgoda, što nije vjerojatni scenarij.
Više uglednih stručnjaka upozorilo nas je kako im nije jasno zašto se sada političari i medijska javnost čude k'o pura dreku (upozorenje nije išlo tim riječima) 'demografskoj katastrofi', kad su nam sve ozbiljnije demografske projekcije u zadnjih desetak godina ukazivale na to ćemo pasti ispod 4 milijuna.
Jedan od tih stručnjaka je ekspert Svjetske banke Zoran Anušić, inače vjerojatno najbolji hrvatski stručnjak za pitanje mirovinske reforme. On je primijetio kako su procjene DZS-a od 2011. ukazivale na kontinuirano smanjenje populacije. Procjena pak 2019. otkrila je da imamo 4,06 milijuna stanovnika, a u 2021. godini procijenili su da smo, kaže Anušić, samo 2 posto mnogobrojniji nego što nam je otkrio zadnji popis stanovništva. Radi se oko 80 tisuća ljudi razlike od 'šokantne' brojke 3,88 milijuna. Ispada da su u DZS-u malo podcijenili negativne migracije, ali jasno je da nam je - sve jasno, i to već duže vremena. Alarmi su zapravo davno upaljeni, ali smo na to putem zaboravili. Čak smo pokrenuli neke prilagodbe (reforme), ali i tu je politička amnezija učinila da ih ne vodimo kako smo originalno zamislili.
Što se pak tiče mirovinskog sustava Anušić lijepo objašnjava: „….uobičajena teza da je nepovoljna demografija katastrofalna za mirovinski sustav podrazumijeva da se sustav samofinancira doprinosima. U tom bi slučaju rezidualna varijabla (pada broja radno sposobnih, op.a.) bila visina mirovina, pa bi slijedilo - manje zaposlenih, manje prihoda, više umirovljenika, manje mirovine. Naravno, alternativa je viša stopa doprinosa ili ‘s posla na groblje’. Međutim, danas gotovo da i nema zemlje koja tako financira javni sustav. Mirovine (po formuli) su zajamčene, a nedostatak doprinosa nadoknađuje se transferom iz proračuna za financiranje deficita. Starenje stanovništva stvara pritisak na financiranje mirovinskih izdataka, ali je starenje samo jedan od faktora”.
Zaključak Anušića nije kompliciran:
“Prema EU Aging Reportu jaki efekt starenja trebao bi se kompenzirati jačom participacijom na tržištu rada (to je pretpostavka na razini Aging Group i mislim da ima smisla jer uključuje i međudržavnu aktivnost) i smanjenjem relativnih mirovina (što je posljedica formule za mirovine u RH). Ukupan efekt/deficit nije bitno različit od onog danas. Starenje stanovništva će otežati tekuće financiranje mirovinskog sustava, ali još će i više otežati provođenje politike za poboljšanje budućih mirovina. Za to će trebati raditi još dulje, plaćati veći doprinos već sada ili natjerati buduće generacije da plaćaju više.”
Ovom Anušićevom razmišljanju treba dodati komentar kako taj vodeći ekspert mirovinskih sustava zapravo pokušava biti optimist kad kaže da ćemo raditi dulje, plaćati veće doprinose ili prisiliti mlade da oni u budućnosti na sebe preuzmu teret slavne ‘međugeneracijske solidarnosti’.
Kako bi pak mogao izgledati nešto pesimističniji scenarij?
U tom nešto tamnijem scenariju Vlada RH samo bi nastavila biti podjednako inertna po pitanju reformi kao što je bila u zadnjih 15-ak godina. Dominacija državnog sektora, premalo prilika za privatni sektor, porezna presija, niske plaće, niske mirovine, nizak rast, povećanje nejednakosti, učestale krize, korupcija, shizofreni politički populizam… redom su zapravo politički izazovi za koje vlasti i(ili) oporba trebaju nuditi adekvatna rješenja, ali ta rješenja ne dolaze. Mi od političara, pogotovo od oporbe, pretežito dobivamo veliku količinu samoreklamerstva upakiranog u neprovedive demagogije, pri čemu nije čudno da izostaju jednostavna i pragmatična rješenja. Stoga je vjerojatno za očekivati da će se trend iseljavanja nastaviti, možda čak i pojačati. U takvoj priči ekonomska neuspješnost sa sobom bi mogla donijeti do sada neviđene socijalne i političke tenzije s potpuno nepredvidljivim ishodima.
U ovom trenutku teško je procijeniti dinamiku ekonomskih zbivanja u sljedećih nekoliko godina. Neizvjesnost nikada nije bila viša. Mi u ovom trenutku još ne znamo hoće li se ostarjela i pomalo dekadentna Europa uspješno uključiti u globalnu utrku oporavka, ili će strukturni problemi najstarijih zemalja, poput Italije, pasti pod drobilicu dugova? Ili ćemo svjedočiti opasnoj inflacijskoj spirali? Svatko tko kaže da zna što će biti s Europom, vjerujte, pati od prevelike doze samopouzdanja. Nama je u ovom trenutku kristalno jasno da gledajući starosnu ovisnost (old age dependency) starimo tu negdje kao prosjek EU, ali smo u grupi najslabije razvijenih zemalja, koja među tim najmanje razvijenima raste najsporije. A već sada smo jako stari.
Kako će to završiti uz odsutnost volje za krupnim i dugoročnim sistemskim reformama nije preporučljivo zamišljati prije spavanja jer je su sve distopijske priče duboko uznemirujuće.
