Starenje populacije, nastavak pada nataliteta, odlazak radno sposobnog stanovništva u druge države - ili u druge regije unutar vlastite države - glavni su uzroci demografskih problema s kojima se suočavaju gotovo sve države članice Europske unije. Iako se taj problem pojavljuje svugdje, jedne su države pogođene manje, a druge više. U suočavanju s tim izazovima postoji i zajednički pristup na razini EU, što će biti i jedan od ključnih elemenata na budućoj konferenciji o budućnosti Europe, a države članice i određene regije imaju i neke svoje projekte.
Izazovi koje stvaraju demografske promjene uvijek su bili prioritet i Europskog parlamenta. Još od 2005. EP od članica traži ubrzavanje razmjene najboljih iskustava, posebno onih nordijskih država. Takva iskustva, smatra Europski parlament, dokazuju da visoka stopa zaposlenosti, dostupnost vrtića i škola te povoljni uvjeti porodiljskog dopusta značajno utječu na veću stopu nataliteta u Europi.
Prema studiji koju je izradio EP pod naslovom "Kako se kohezijska politika može suočiti s demografskim izazovima", pad broja stanovništva vjerojatno će se nastaviti u nekim regijama EU. Čak će jedna trećina regija, prema projekcijama, imati pad broja stanovnika od 2008. do 2030. Premda bi broj stanovnika u EU ukupno trebao rasti, udio EU stanovništva u svjetskoj populaciji i dalje će opadati. Taj udio se u postotku prepolovio u odnosu na 1960. Prema projekcijama koje je objavio EP, u spomenutoj se studiji navodi da će se u EU kretanja stanovništva značajno razlikovati. Broj stanovnika u malim državama, poput Cipra, Luksemburga i Malte, kao i u tri belgijske regije, te Danskoj i Irskoj će se do 2030. povećati, a past će u Estoniji, Latviji, Litvi, većem dijelu Bugarske, Rumunjske, Poljske, ali i Njemačke.
Staro stanovništvo
Svi se slažu u tome da je takva situacija teško održiva, jer će se povećavati udio starijeg stanovništva, što će biti pritisak i na sustav mirovina, dok je stopa nataliteta daleko ispod potrebnih 2,1 po ženi - koliko se smatra da je nužno za smjenu generacija. Francuska ima najveću stopu nataliteta od 1,9 djeteta po ženi, zatim Švedska 1,85 i Irska 1,81, a na začelju su Španjolska sa 1,34, Malta i Cipar sa 1,37 te Grčka i Poljska sa 1,39. Dakle, rješenje se traži u većem natalitetu, ali i promicanjem povratka iseljenih.
Prema jednoj studiji Istraživačke službe Europskog parlamenta (EPRS), u pristupu postoji razlika između država članica. Dok jedni daju prioritet poticajima za porast nataliteta, drugi ulažu u povećanje privlačnosti gradova ili regija za doseljavanje kako bi se ublažile posljedice smanjenja broja stanovnika. Bolji uvjeti za porodiljski dopust i veće mogućnost skrbi za djecu među najčešćim su mjerama koje države članice EU, ali i lokalne vlasti poduzimaju kako bi pomogli u povećanju nataliteta.
U dokumentu Europskog parlamenta pod naslovom "Promicanje nataliteta u EU" citira se jedna njemačka studija koja je dokazala da 10 posto povećanja potpora za vrtiće, igraonice i druga mjesta za cjelodnevno čuvanje djece u porastu nataliteta utječe s čak 3,2 posto. Finska je dobar primjer, i to davanjem izravne novčane potpore roditeljima koji su odlučili čuvati djecu do treće godine.
Velike su razlike između država članica i u trajanju plaćenog porodiljskog dopusta i visine naknade. U Češkoj se porodiljski plaća 70 posto ukupne plaće, s ograničenjem na najviše 1300 eura mjesečno. U Italiji je porodiljski do deset mjeseci, ali je iznos novčane naknade 30 posto.
Dok je niska stopa nataliteta problem svugdje, fenomen odlaska radne snage najviše je pogodio nove države članice. Rumunjska i Hrvatska imaju jedan od najvećih postotaka takozvanih "mobilnih radnika", kako se u EU zovu oni koji idu raditi u druge države članice. To utječe na smanjenje nezaposlenosti, ali nakon nekoliko godina stvara problem nedostatka radne snage u državi iz koje odlaze.
Utjecaji pandemije
Rumunjska zastupnica u Europskom parlamentu Romana-Victoria Strugariu za Jutarnji spominje podatke Eurostata prema kojima je čak 19,4 posto radno sposobnog stanovništva Rumunjske (u dobi od 20 do 64 godine) živjelo u drugim državama Europske unije. Taj postotak u Hrvatskoj je 16,1 posto.
Poljska je država iz koje je, od ulaska u članstvo EU, u druge članice otišlo više od 1,5 milijuna stanovnika. Međutim, od 2018. broj Poljaka koji odlaze u druge države EU se smanjuje, sve manje ih odlazi, a mnogi se počinju i vraćati. Moguće je da su na to imali utjecaj i Brexit i Covid, no ta država i ulaže u povratak Poljaka.
Primjerice, Nacionalna agencija za akademsku razmjenu ima poseban projekt kojim ohrabruje povratak poljskih znanstvenika iz inozemstva. Vlada ima poseban portal za pomoć u povratku sa svim mogućim informacijama. Poljski primjer pokazuje kako ni povratak nije lak jer je za neke to nova migracija, pogotovo za one koji su bili dulje vani, a djeca tamo pohađala škole. Regija Gdanjsk sama ima individualne programe za reintegraciju povratnika. Poljska je i jedna od država EU koja daje najveći broj dozvola boravka strancima, najčešće iz Ukrajine. Neke druge države žele zadržati stanovništvo u periferiji većih gradova i u ruralnim područjima, za što je nužno ulagati u infrastrukturu. Riga, glavni grad Latvije, modernizira željeznicu kako bi se olakšao pristup gradu iz prigradskih naselja. Europska unija odlazak iz jedne države u drugu ne smatra "migracijom", već mobilnošću radnika. Zato portal EU za mobilnost radnika, EURES, pomaže i u koordinaciji povratka.
