'Vlada mora biti oprezna, rejting agencije će pratiti njeno ponašanje kod Uljanika'

Hrvoje Stojić jedan je od najpoznatijih hrvatskih makroekonomista. U svojim posljednjim prognozama "Macroeconomic Outlook" za 2019. i 2020. godinu upozorio je na dvije važne stvari koje će odrediti budućnost Hrvatske i njenoga gospodarstva - očekivani rast kreditnog rejtinga i povratak Hrvatske na investicijsku mapu. Sa Stojićem smo razgovarali nakon predstavljanja njegovih novih prognoza.

Vaša očekivanja govore da bi hrvatski kreditni rejting uskoro mogao izaći iz kategorije 'smeća', u kojoj se nalazi već godinama. Kada bismo se mogli vratiti u investicijski status?

- Povratak u investicijski rejting očekujem najkasnije u prvom tromjesečju 2019. godine. 'Okidač' za takvu odluku rejting agencija mogle bi biti prve bolje no očekivane brojke o proračunu za cijelu 2018. godinu. Tu bi moglo biti ugodnih iznenađenja jer je već u prvoj polovici ove godine proračunski suficit veći nego u istom razdoblju lani.

Rejting agencije sada vjerojatno čekaju rješenje problema Uljanika. Tu država treba biti jako oprezna, vodeći računa da rješenje bude u skladu s tržišnim postulatima EU, te otkloniti mogućnost bilo kakvog daljnjeg uplitanja države u tom i sličnim slučajevima na teret poreznih obveznika. Ako ne bude značajnijih nesuglasica sa Bruxellesom, vjerujem da će agencije na dosadašnju intervenciju u Uljanik gledati kao na jednokratni događaj. U svakom slučaju, sumnjam da bi nam honorirali spašavanje gubitaške tvrtke u privatnom vlasništvu novcem poreznih obveznika.

Kažete da je Hrvatska sada opet na radaru ulagača i da će se taj trend nastaviti. No, kakve investicije možemo očekivati? Je li riječ o greenfiled ulaganjima, koja bi potakla zapošljavanje i izvoz, ili o kupnji preostalih tvrtki koje su još u vlasništvu države?

- Operativno restrukturiranje Agrokora moglo bi, primjerice, u nekim slučajevima rezultirati inozemnim ulaganjima. Vertikalne integracije takve kompleksnosti su uglavnom prošlost, a grupa sastavljena od više gubitaških jedinica teško može zadobiti podršku novih vlasnika. U tom smislu jasno je da bi potencijalni investitori već mogli iskazivati interes za pojedinim kompanijama iz sastava Agrokora.

Osim Agrokora, vjerujem da bi ulagači mogli pokazati interes i za turističkim portfeljom, gdje već neko vrijeme traje privatizacija. Općenito očekujem više interesa u sektorima gdje hrvatske tvrtke imaju komparativne prednosti, te gdje im je potreban strateški, odnosno financijski partner za daljnji rast. Na kraju možda i Uljanik nađe kvalitetnog inozemnog strateškog partnera.

Hrvatsko gospodarstvo raste po stopi od tri posto, no to je još uvijek znatno manje od drugih u okruženju. Što bismo trebali napraviti da ubrzamo gospodarski rast?

- Točno. Međutim, mi se ne možemo uspoređivati s, primjerice, Slovenijom jer je njihova struktura gospodarstva drukčija od one u Hrvatskoj. Slovenci, recimo, imaju četiri i pol puta veći izvoz roba i usluga po stanovniku od nas, pa su bolje osjetili i učinke pozitivne konjunkture u euro zoni. Osim toga, Slovenija je daleko više integrirana u europske, odnsono globalne lance vrijednosti.

Slično je i s drugim istočnoeuropskim tranzicijskim zemljama, koje su dosad privukle znatno veća strana ulaganja u proizvođački sektor od nas. Svaku europsku konjunkturu, mi osjećamo manje direktno, a više indirektno, kroz turizam. Pozitivno je međutim što je izvoz dobara i usluga u zadnjih deset godina porastao za nemalih 18 postotnih bodova u strukturi BDP-a, pa ćemo imati više koristi od sljedeće globalne konjunkture.

Što kažete na najave da nas možda već i za godinu i pol čeka nova kriza?

- Nikada ne treba potpuno isključivati takve prijetnje, kriza možda izbije i ranije nego što mislimo. Europa se, međutim, već navikla na produljeno razdoblje političke nestabilnosti koje nije odveć naštetilo ekonomskom rastu. Među glavnim akterima unutar EU redovito bi prevladalo suglasje oko stabilizacijskih politika, iako bi zlobnici mogli reći da se zbog zaostajanja u konkurentnosti za drugim vodećim svetskim ekonomskim regijama u stvari samo odgađa trenutak neminovne snažnije strukturne prilagodbe. Po mom mišljenju privatni sektor je na razini EU već prošao dug put kreditnog razduživanja, a EU institucije danas su daleko spremnije odgovoriti na poremećaje na financijskim tržištima.

Isto tako, Italija nije zemlja koja želi izaći iz eurozone, tamošnji akteri prije svega se trebaju aktivnije baviti politikama konkurentnosti privatnih poduzeća te niske stopa gospodarskog rasta.

Ipak, Italija je krenula putem populizma. Koliko je on prijetnja nekoj eventualnoj novoj krizi u Europi? I kakva je opasnost od populizma u Hrvatskoj?

- Populizam je velika prijetnja Europi. Ipak, hrvatska politička elita pozitivno divergira u odnosu na političke elite u istočnoj Europi, gdje populizam uzima puno više maha. Dovoljno je uzeti za primjer Poljsku, Mađarsku i Rumunjsku. Mi u većoj mjeri vodimo mainstream politiku, koliko god HDZ s koalicijskim partnerima imao tanku većinu u Saboru. Hrvatska je, recimo, jedna od rijetkih zemalja u kojoj je u posljednje tri godine rast mase plaća i mirovina u prosjeku bio manji od nominalne stope gospodarskog rasta. To je pozitivno, odstupa od populističke politike, i nije slučaj u drugim zemljama.

U kojim područjima postoji prostor za poboljšanje gospodarskog stanja u nas?

- Imamo velik prostor u fondovima EU-a, koje već sada bolje koristimo, pa će i investicije biti veće. Potrebno je i daljnje rezanje parafiskalnih nameta, te uklanjanje barijera poslovanju kroz liberalizaciju tržišta proizvoda i usluga, kao i nove reforme tržišta rada. Hrvatskoj prije svega trebaju politike za podizanje participacije na tržištu rada

Kada je riječ o poreznoj reformi, morat ćemo nastaviti s prebacivanjem poreznog opterećenja rada na imovinu. To je nešto što ćemo morati napraviti, prije ili kasnije. I Slovenija sada uvodi porez na nekretnine i smanjuje porez na plaće. Naravno, uštede su još moguće u segmentu socijalnog i zdravstvenog sustava.

Po mom sudu, ne treba bježati ni od mjera koje, primjerice, Emmanuel Macron provodi u Francuskoj. U osnovi, radi se o prebacivanju tereta uplate socijalnih doprinosa na zaposlene u javnom sektoru uz resterećenje zaposlenih u privatnom, što ne samo da povećava kupovnu moć potonje većinske skupine, nego podiže atraktivnost radnih mjera kreiranih u priavtnom sektoru.