'Potrošač nije onaj tko uzima kredit za gradnju turističkih apartmana'

Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa najavio je da će taj sud tijekom ožujka donijeti presudu vezanu uz zahtjev bivših dužnika u švicarskim francima da se hitno očituje u povodu dviju revizija.

Tako bi 55 tisuća oštećenih potrošača znalo imaju li pravo tužiti banke nakon što su pristali na konverziju kredita. To im je posebno važno zbog toga što u lipnju nastupa zastara za preplaćene kamate. Kako je pojasnio Sessa, vijeće intenzivno radi na tom predmetu ”koji uopće nije jednostavan kako se želi prikazati, “ni pravno ni činjenično.

- Nisu sve situacije jednake, prema različitim dužnicima - kazao je Sessa. Iz Udruge Franak, pak, očekuju donošenje odluke “u skladu s pravom EU-a”, a prema njihovm mišljenju ono jasno govori “da banke osuđene za nepošteno ugovaranje moraju vratiti sve što su nepošteno stekle”. Međutim, nedavna odluka Europskog suda u Luxemburgu kojom je srušen Škibolin zakon istodobno ukazuje na to da se europsko pravo, kao i prava potrošača, moraju vrlo pažljivo interpretirati.

Mali i veliki korak

Zaštita potrošača u EU podignuta je na visoku razinu, ali to ne znači da se svaka osoba može smatrati potrošačem. Siniša Rodin, član Suda EU, inače bivši profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kaže da je pojam potrošača u europskom pravu vrlo usko definiran, što se u praksi i primjenjuje već dugi niz godina.

“Potrošačem se ne smatra fizička osoba koja je sklopila ugovor o kreditu s namjerom da se bavi profesionalnom djelatnošću”, rekao je Rodin na nedavnoj međunarodnoj konferenciji EU kao globalni lider u vladavini prava, koju su organizirali Europska komisija u Hrvatskoj i zagrebački Pravni fakultet. To u suštini znači da Anica Milivojević, koja je od RBA zadruge uzela kredit kako bi gradila apartmane jer se namjeravala baviti turističkom djelatnošću, nije potrošač.

No, to je samo jedan od razloga zbog kojeg je Europski sud 14. veljače ocijenio da hrvatski Zakon o ništetnosti iz 2017. godine, poznatiji kao Škibolin zakon, nije u skladu s europskim zakonodavstvom. Kao član Suda EU, Rodin se nije bavio samim predmetom Milivojević, ali kako je rekao, upoznat je sa svim relevantnim činjenicama. On ocjenjuje da je to “mali korak za EU, a veliki za Hrvatsku”.

Završna faza

Osim što je pobudila velik interes domaće javnosti, europska presuda u slučaju Zakona o ništetnosti već je predmet interesa i ostalih članica EU koje imaju slične slučajeve, Estonije, Grčke, Rumunjske...Neki ocjenjuju spornom već i činjenicu da je nacionalni zakon završio na Europskom sudu. Dvojbenima smatraju motive sutkinje Općinskog suda u Rijeci Mirele Rodin koja je zatražila mišljenje Suda EU o usklađenosti Zakona o ništetnosti s legislativom EU. Međutim, da interpretaciju Suda EU nije zatražio sudac Općinskog suda, smatra Siniša Rodin, to bi se moralo učiniti u trenutku kada slučaj dođe u završnu fazu, na razinu Vrhovnog suda.

Drugim riječima, kada postoje nejasnoće i mogućnost povrede zakonodavstva EU, nacionalni su sudovi dužni zatražiti interpretaciju Europskog suda. Sutkinja Rodin je zatražila da se ocijeni je li njezin sud nadležan za slučaj kojim se treba baviti. Presuda je pokazala da nije, i to zato što slučajeve potrošača rješavaju nacionalni sudovi, a ukoliko se radi o komercijalnim ugovorima, kakav je bio onaj Ankice Milivojević, nadležni su sudovi zemlje tuženika. U ovom slučaju to su austrijski sudovi. Ipak, suština samog predmeta o kojem je odlučivao Europski sud je sloboda pružanja usluga u EU koja je, ističe Rodin, “pravno jasna svakom poznavatelju europskog prava”.

Ona podrazumijeva da prepreku slobodi pružanja usluga predstavlja svaki nacionalni propis “koji čini manje atraktivnim pružanje usluge u drugoj zemlji članici”. Ako je riječ o diskriminatornom zakonskom režimu, smatra Rodin, teško ga je obraniti. Ako, pak, sam režim nije diskriminatoran, jednako se primjenjuje na domaće i strane pružatelje usluga. U tom slučaju država može imati opravdanja, ali onda mora proći test “razmjernosti”, odnosno dokazati da je ograničenje slobode tržišnih usluga nužno za zaštitu potrošača i da ne postoji blaže sredstvo kojim bi se taj cilj mogao ostvariti. U Hrvatskoj, čini se, to je sredstvo postojalo.

Tko su ‘neovlašteni‘

U konkretnom slučaju Zakona o ništetnosti, koristi se izraz “neovlašteni” pružatelji usluga, pri čemu se misli da RBA zadruge nisu imale dozvolu HNB-a za poslovanje u Hrvatskoj. Međutim, Sud EU ne zna tko su ti “neovlašteni” pružatelji usluga i za njega je relevantno da su djelovali u skladu sa zakonodavstvom zemlje u kojoj su registrirani, u Austriji. Na koncu, za ocjenu samog Zakona o ništetnosti bile su relevantne dvije činjenice, ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine i nacionalni Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, za koji je Vrhovni sud naveo da nema retroaktivni karakter. Taj zakon izjednačava domaće i strane pružatelje usluga. Utoliko Zakon o ništetnosti predstavlja “više od onog što je nužno” da bi se ostvarila svrha.

“Zakon o ništetnosti ne štiti potrošača, nego se odnosi na komercijalne klijente, što nije smisao europskog zakonodavstva”, istaknuo je Rodin. Može se očekivati da će nacionalni sudovi sada postupati u skladu s presudom Suda EU, a u slučaju da se na to ogluše, postoje dvije opcije. Oštećena strana može tužiti sud za nepoštovanje presude Europskog suda i pred nacionalnim sudstvom tražiti odštetu, a druga je mogućnost da zbog takve prakse tužbu protiv zemlje podigne Europska komisija. Iako se presuda EU u javnosti interpretira i na način da su iznevjereni interesi potrošača, ako je doista riječ o potrošačima, oni i dalje mogu računati na zakonsku zaštitu. U slučaju da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, rekao je Rodin, nacionalni sudovi moraju ih proglasiti ništetnima.

“Sudovi su ti koji moraju rješavati sporove, oni se ne mogu riješiti normama. To znači da se različiti slučajevi moraju rješavati skalpelom i laserom, a ne sjekirom”, poručio je Rodin.