Danas je u Sjedinjenim Državama objavljeno da je indeks potrošačkih cijena, ključna mjera inflacije, u listopadu porastao za 6,2 posto. Taj podatak šokirao je stručnu javnost i političare te se po prvim reakcijama čini kako je došlo do preokreta u dosadašnjoj javnoj retorici prema kojoj je inflacija samo privremenog, prijelaznog karaktera. Stručnjaci procjenjuju kako će američke Federalne rezerve nakon ovog podatka morati dizati kamate puno ranije nego su najavljivali.
Po prvi put i američki predsjednik Joe Biden morao je javno priznati da inflacija postaje ozbiljan problem. Proglasio je zaustavljanje inflacije „top prioritetom“. - Dao sam nalog mojem Nacionalnom ekonomskom savjetu da pronađe način za snižavanje tih troškova, te zatražio od Federalne trgovinske komisije da spriječi bilo kakvu tržišnu manipulaciju ili namještanje cijena, rekao je Biden.
S obzirom da je očigledno kako je priključivanje stimulativne fiskalne politike dugogodišnjoj poticajnoj monetarnoj politici pokrenulo inflatorne trendove tijekom pandemije, Biden se opravdao time da mu je „17 dobitnika Nobelove nagrade u ekonomiji reklo“ kako će njegov plan potrošnje 1,75 milijardi dolara na infrastrukturu „smanjiti inflatorne pritiske“. Bit će vrlo zanimljivo čuti koji su to ekonomisti te kojom su se logikom vodili. Školska je, naime, logika kako povećanje fiskalne potrošnje vodi rastu inflacije.
Za američku Demokratsku stranku postaje sve ozbiljniji problem to što glasači koji žive od plaće do plaće sve teže podnose rast cijena, dok političari Demokratske stranke već godinama inzistiraju na proinflatornoj monetarnoj i fiskalnoj politici, i to u situaciji kad od toga korist imaju najbogatiji Amerikanci. Demokratski senator Joe Manchin upozorio je, primjerice, na Twitteru kako se problem s inflacijom pogoršava: „Od trgovina prehrambenim namirnicama do benzinskih postaja Amerikanci vide da je inflacija stvarna i Washington više ne može ignorirati ekonomsku bol koju Amerikanci osjećaju svaki dan“.
Rast cijena od 6,2 posto najveći je u Americi u zadnjih trideset godina.
Ključno je pitanje je li akcija Federalnih rezervi već zakašnjela. Uz to, otvara se pitanje što bi dizanje kamata moglo donijeti američkom gospodarstvu, biznisu i građanima. Veliki broj kompanija, pa čak i američki Treasury, postali su ovisni o niskim kamatnim stopama, te je pitanje mogu li uopće izdržati dizanje kamata. Mali pomaci u visini prinosa na američke obveznice, danas znači drastično povećanje dužničkih obveza zemlje, za koje se ionako čini da nisu na održivoj putanji bez vrlo visokih stopa gospodarskog rasta. Uz to, mnoge kompanije, ako Fed digne kamate, više neće moći plaćati kamate na svoje dugove, što znači val bankrota. Preduga politika monetarnih politika mogla bi stići na naplatu na najgori način.
Ostaje i pitanje realnih kamatnih stopa; realnog gospodarskog rasta i, naravno, realnih plaća. Štediše i ulagači u instrumente s fiksnim prinosima mogli su trpjeti niske kamate uz nisku ili nikakvu inflaciju. Međutim, ako je, recimo, inflacija 5 posto, a kamate ispod 1 posto, onda štediše i investitori realiziraju gubitak od -4 posto godišnje. Političari su se pak mogli nadati kako će uz pomoć inflacije obezvrijediti nacionalne dugove, ali ako rast BDP-a bude sporiji od inflacije, što ukazuju zadnji američki podaci, Sjedinjene Države naći će se u velikim ekonomskim i socijalnim problemima.
Bilo kako bilo, ako zadnji podatak o inflaciji izazove dizanje kamata u Americi, to bi lako moglo značiti da je u cijelom svijetu završila era niskih kamata, s podjednako nepredvidljivim posljedicama i za razvijeni i nerazvijeni dio svijeta.