Je li bitnije da Europska središnja banka brine o realnim plaćama ili o tome kako će prezaduženi vraćati dugove?

Zaposlenici Europske središnje banke (ESB) već neko vrijeme traže indeksaciju plaća uz inflaciju, a guvernerka ESB-a odbila je i njihov najnoviji zahtjev. Ova situacija sistemski je zanimljiva jer se može pretpostaviti da su upravo zaposlenici ESB-a nadprosječno dobro upućeni kad su u pitanju trenutačni i budući utjecaji rasta cijena na njihove realne plaće, a zanimljivo je kako njihova glavna šefica (guvernerka) Lagarde ne samo da nije pristala na usklađivanje plaća s inflacijom nego čak ih niti nije utješila da će ESB učiniti sve da zaustaviti očekivani rast cijena.

Poznato je, naime, da je stabilnost cijena jedna od glavnih zadaća velikih centralnih banaka, pa tako i ESB-a. Očekuje li to guvernerka Lagarde da će se svi zaposleni morati 'malo žrtvovati' jer je upravo centralna banka godinama pretjerivala stimulansima kako bi što više pomogla neuspješnijim članicama i kompanijama koje imaju problema sa servisiranjem dugova te je tako uz superpoticajnu fiskalnu politiku tijekom pandemije generirala zabrinjavajući trend snažnog rasta cijena?

U e-mailu poslanom zaposlenicima ESB-a Lagarde je napisala kako razumije da su neki razočarani ovogodišnjim povišicama te je nadodala kako „indeksacija plaća uz inflaciju nije poželjna niti namjeravana“.

Glasnogovornik ESB-a nije želio komentirati dopis zaposlenima.

Treba pojasniti kako se u Vijeću ESB-a boje da bi indeksacija plaća uz inflaciju mogla vratiti stagflacijska iskustva iz 1970-ih, a kada je indeksacija plaća bila reakcija na tadašnji rast cijena energenata.

Naime, zapisnik s nedavnog sastanka Vijeća ukazuje kako su zauzeli upravo takav stav, ali to ipak ne mijenja činjenicu da još od sredine prošle godine sindikati u nizu zemalja inzistiraju na dizanju plaća i(li) njihovoj indeksaciji uz rast potrošačkih cijena, a ta povećanja se već zbivaju i u privatnom i u javnom sektoru.

Sa sličnim zahtjevima suočile su se i druge centralne banke (britanska, brazilska), ali je razlika u tom što je ESB krajnje pasivna po pitanju zauzdavanja inflacije. Primjerice, guverner Bank of England puno je agresivnije i ranije krenuo u zaoštravanje monetarne politike te je iskreno priznao kako bi to moglo izazvati recesiju, te stoga njegova odbijenica vlastitih zaposlenika za indeksaciju plaća uz rast cijena moralno i teoretski djeluje puno uvjerljivije.

Treba naglasiti kako ESB pod vodstvom Lagarde još čak niti nije zaustavila poticajni program otkupa vrijednosnica poznatiji kao quantitative easing, a tek su pod snažnim pritiskom velikog dijela članica počeli raspravljati o mogućem dizanju kamata na sljedećem sastanku za 0,25 posto, što se čini nedovoljnim za zauzdavanje rasta cijena, pogotovo ne nakon invazije na Ukrajinu.

Naravno da briga za održavanje standarda zaposlenih u ESB-u nije sistemski bitno pitanje, ali ipak otvara sistemsko pitanje: Je li zadaća ESB-a briga za stanje financija visokozaduženih članica i kompanija, koje su ovisne o poticajima, ili bi trebali jamčiti za stabilnost cijena te voditi računa o srednjoročnim i dugoročnim razvojnim utjecajnima monetarne politike?

Prevedeno: Znači li to što možda Italija ili Grčka te veliki broj kompanija možda više ne bi mogle servisirati svoje dugove u slučaju da ESB zbog inflacije digne kamate da je ESB-u prihvatljivo to što bi zbog njihovog nečinjenja veći dio zaposlenih u EU mogao doživjeti značajni pad realnih plaća?

U jednoj izjavi u prvom kvartalu ove godine Lagarde je čak dala naslutiti kako bi rast cijena mogao biti zaustavljen kroz slabljenje potražnje zbog pada platežne moći.

Je li to skrivena 'mudrost' 'moderne' monetarne politike?