Kada se financijska tržišta nađu u slobodnom padu kao što je slučaj ove godine, naglo se poveća naša osjetljivost na promjene vrijednosti mirovinske štednje. Radi se o poznatom fenomenu averzije prema riziku. Pojednostavljeno, 4 posto pada vrijednosti ušteđevine budi intenzivnije negativne emocije od intenziteta pozitivnih emocija koje se bude kada vrijednost mirovinske štednje naraste za jednako toliko. Nije rijetkost da potonji slučaj prođe nezamijećen dok prvi slučaj puni naslovnice medija.
Sada smo u takvom razdoblju, pa se nameću dva pitanja od velike važnosti za više od 2 milijuna članova drugog mirovinskog stupa.
Koliko je uvećana vrijednost mirovinske štednje proteklih godina, a koliko smo ove godine izgubili, i tko je izgubio, s obzirom na to da nismo svi u istoj kategoriji rizika obveznog mirovinskog fonda (OMF)? Kakve su šanse da se izgubljeno vrati?
Kako se moglo dogoditi da su u teoriji najsigurniji OMF-ovi C najviše pali?
U financijama je u kratkom roku sve moguće, a pravilnosti se očituju tek u dugom roku. Fondovi kategorije C gotovo sva sredstva ulažu u državne obveznice, koje se smatraju najmanje rizičnim financijskim instrumentom. Vrijednost obveznica je do prošle godine dosegnula povijesne maksimume jer su kamatne stope u cijelom svijetu bile na povijesnom minimumu. Kako su kamatne stope u međuvremenu počele rasti radi suzbijanja visoke inflacije, tržišne vrijednosti obveznica naglo su pale. Padale su i cijene dionica, no pad cijena dionica u svijetu bio je puno veći nego u Hrvatskoj. Zbog toga su u teoriji rizičniji fondovi kategorije A i B, koji ulažu u hrvatske dionice, relativno manje pali od fondova kategorije C.
Ovogodišnji pad vrijednosti dugoročne mirovinske štednje u Hrvatskoj ni po čemu ne odudara od općih trendova u svijetu. Ako bismo ostali na ovome što pokazuje slika, završili bismo među boljima u usporedbi s drugim zemljama u kojima su fondovi koji ulažu u obveznice dramatično pali. No, prerano je za konačne ocjene. Ne znamo što donosi budućnost. Inflacija je tvrdokorna i još je moguće da će se u malo duljem roku odnosi fondova A, B i C logično posložiti. Ovdje nam je cilj bio objasniti što se događa u kratkom roku, dakle sada, i zašto se to događa.
Zadržimo se još malo na prikazanoj (kratkoročnoj) anomaliji s fondovima kategorije C. Kada bi svatko bio odgovoran za odabir kategorije rizika u koju će ulagati svoju mirovinsku štednju, ovaj bismo tekst mogli zaključiti standardnim pozivom na financijsko opismenjavanje: ovdje vam nitko ne daje financijski savjet; prinosi iz prošlosti nisu jamstvo prinosa u budućnosti; informirajte se vodeći računa o tome da veći rizik znači veća kolebanja u prosjeku u dugom roku, ali i veću šansu da vrijednost vaše štednje za mirovinu u dugom roku ozbiljnije naraste (kao što je do sada bio slučaj u fondovima kategorije A). Iako desni dio slike potvrđuje da se proteklih osam godina manifestirala ta zakonitost, načela su apstraktna i rijetko se tko osjeća dovoljno sigurno da, poznavajući ih, sam odluči promijeniti kategoriju rizika obveznog mirovinskog fonda. Zbog toga velika većina bira srednje rješenje, neki od fondova kategorije B, i pasivno promatra što se događa.
No, što ako netko ipak odluči mijenjati kategoriju rizika, na primjer iz C u B ili čak u A?
Šanse za povratak i rigidno zakonodavstvo
Tu nastaje problem. U Hrvatskoj ne mogu svi slobodno birati rizičnu kategoriju OMF-a. U brizi i želji da nas zaštiti od nas samih, država je propisala sljedeće pravilo: deset godina prije dobi za punu starosnu mirovinu država nam brani da mirovinsku štednju držimo u rizičnoj kategoriji A. Mirovinski se račun silom zakona seli u kategoriju B. Pet godina prije umirovljenja više ne smijemo biti u kategoriji B. Država nas silom zakona seli u kategoriju C. I tu počinje nevolja. Jer, eto, dogodila se neobična konstelacija prinosa u kojoj su oni koji su silom zakona prije nekoliko mjeseci završili u kategoriji C izgubili najviše. Ako se sada žele vratiti u kategoriju B ili A, oni to ne smiju učiniti.
Važno je još jednom naglasiti: ovaj tekst nije financijski savjet da sada selite portfelje u bilo kojem smjeru. Nitko ne zna što će biti za nekoliko mjeseci ili godina, a važan je i vaš investicijski horizont - koliko imate godina do umirovljenja tj. koliko oscilacija u međuvremenu možete podnijeti i dočekati realizaciju vrijednosti. To nije tema ovoga teksta. Tema je gdje su razumne granice državnih ograničenja: koliko je opravdano da osobe koje imaju pet ili manje godina do mirovine ne mogu birati kategoriju rizika za svoju štednju?
Iza ove restriktivne zakonske odredbe stoji namjera zakonodavca da nas pouči osnovnim financijskim načelima. Ako su obvezni mirovinski fondovi kategorije C doista najmanje rizični, a nekoliko godina prije mirovine najvažnija nam je sigurnost kako u nekoj krizi ne bismo izgubili značajan dio vrijednosti koju smo dotad uštedjeli, onda ima smisla u kratkom roku prije mirovine biti u kategoriji C. Jer, ako smo u kategoriji A i vrijednost zbog neke krize jako padne, ponekad treba proći nekoliko godina da se vrijednost vrati i premaši početnu s koje smo pali. Možda to nećemo dočekati jer ćemo prije otići u mirovinu. Stoga je ideja da sredstva za mirovinu budu u nekom od fondova kategorije C, koja je dugoročno najstabilnija kategorija štednje.
Međutim, vidjeli smo da stvarnost ponekad u kratkom roku iznenadi. Aktualna inflacija sve je iznenadila. Neke iznenađuje i odlučnost središnjih banaka da rastom kamatnih stopa pokušaju suzbiti inflaciju. Stoga bi bilo razumnije da ljudi sami biraju kako se upravlja njihovom štednjom za mirovinu.
Kako pomiriti slobodu odabira i sugestiju da se neko vrijeme prije mirovine štednja stavi u najstabilniji portfelj? Kao što sama riječ kaže - sugestijom. Neko vrijeme prije ispunjenja uvjeta za mirovinu članovima obveznih mirovinskih fondova može se poslati pismo ili (pre)poruka da će sredstva na osobnom mirovinskom računu biti premještena u kategoriju C, ali član fonda to bi morao na administrativno jednostavan način potvrditi ili poništiti. Tako Vlada tj. zakonodavac sa sebe skida nepotrebnu odgovornost koju je preuzeo restriktivnom zakonskom odredbom, a vlasnike mirovinskih računa ovlašćuje se da sami odlučuju o tome kako će se ulagati njihova štednja.
Zaključak: konceptualno dobar sustav treba unaprijediti
Mirovinska reforma koja je počela 2002. godine konceptualno je dobro postavljen sustav. Osobnom mirovinskom štednjom, čiji je jedan dio obavezan, potencijalno rasterećujemo državni proračun i pritisak na rast javnog duga u dugom roku. Ne zaboravimo da Hrvatska već ima najviši omjer javnog duga i BDP-a u srednjoj i istočnoj Europi. Smanjujemo i rizik da jednoga dana radi povećanja ili održanja mirovina Sabor izglasa povećanje mirovinskog doprinosa, što će poskupiti rad i negativno utjecati na zapošljavanje.
Prema tome, promjene u mirovinskom sustavu nema smisla stavljati pod tepih jer demografske promjene - starenje stanovništva - nameću nužne prilagodbe. Međutim, ako je koncept mirovinske reforme dobar, ne znači da su svi detalji posloženi kako treba. Na primjeru recentnih događaja s obveznim mirovinskim fondovima kategorije C vidjeli smo kako se sustav može unaprijediti. Vrag je u detaljima. Postoji još desetak takvih detalja koji bi se mogli unaprijediti kako bi sustav bolje funkcionirao, no sve ne stane u jedan novinski tekst.
* Autor ovim tekstom najavljuje knjigu "Mirovine za 21. stoljeće", koja izlazi početkom srpnja ove godine i moći će se besplatno preuzeti na portalu Ekonomski lab (www.arhivanalitika.hr) u digitalnom formatu
