Američki top-menadžeri potpisali 'Kapitalistički manifest', a evo što o tome kažu naši...

Za razliku od 801 top-menadžera iz američkih velikih korporacija koji su se nedavno oglasili zajedničkim manifestom kojim pozivaju na radikalnu promjenu korporacijske kulture i zaokret prema “služenju narodu” ili londonskog Financial Timesa koji je nedavno na naslovnici pozvao na transformaciju kapitalizma kao sustava, lideri domaćeg biznisa još su u strahu da bi se njihov apel takve vrste mogao protumačiti pogrešno, kao “pokušaj buđenja samoupravnog socijalizma”, političkog i ekonomskog modela koji smo tek nedavno uspjeli uspavati. Zato, kada se Emil Tedeschi, šef Atlantic Grupe, koja je odnedavno u razdoblju “velike korporativne transformacije”, nedavno s pozornice zagrebačke Muzičke akademije obrušio na domaću društvenu, političku i poslovnu zajednicu i proglasio je tromom, uskogrudnom, ksenofobičnom i općenito nepoticajnom i neosjetljivom prema društvenoj zajednici, u javnosti je to dočekano kao neuobičajen, ali dobrodošao eksces. Veći dio onih koji su pročitali što je Tedeschi rekao ili odgledali kratak video koji je strelovito zaokružio mrežama, složio se s njegovom nimalo nježnom dijagnozom stanja na domaćoj društvenoj i poslovnoj sceni. Tek mali broj postavio je pitanje: a što je to on sam napravio, osim vlastite kompanije?

Nužnost promjene

Pitanje je na mjestu, iako je, mjerimo li ga po suživotu sa zajednicom, Tedeschi u domaćoj sredini među boljima. Njegov ulog u zagrebački sport (Atlantic je vlasnik košarkaškog kluba Cedevita) nije beznačajan, kao ni serija tihih sponzorstava u kulturi, od legendarnih Pipsa njegova prijatelja Dubravka Ivaniša Rippera, kojima je omogućio izvanserijske uvjete snimanja, radija Yammat, gdje i sam ima emisiju, svojedobnog izleta u novinsko izdavaštvo s danas već pomalo zaboravljenim “Novim Danasom” (što je tada bio ozbiljan oporbeni iskorak), pa sve do jučerašnjeg gostovanja pariške Marokanke Hindi Zahre u zagrebačkoj Tvornici kulture, nekomercijalnog događaja koji se sigurno ne bi dogodio da se nije pojavio mecena iz poslovnih krugova.

Domaća poslovna elita u pravilu zazire od razgovora o mogućoj promjeni sustava, čak i kada je se pokuša potaknuti na diskusiju (i Tedeschi je otklonio razgovor za ovaj članak). Možda je to zato što nakon dva tranzicijska razdoblja - jer i socijalizam je bio “prijelazni sustav iz kapitalizma u komunizam”, tako su nas učili u školi - ne priželjkuju zaokret prema trećem, još nedefiniranom. Možda su samo umorni od rasprava. “O kapitalizmu ne bih”, kratko mi je napisao Nenad Bakić, kojega sam izabrao za sugovornika zbog njegova upornog izdvajanja značajnih količina vlastitog novca za upoznavanje hrvatskih đaka s osnovama robotike, ali i zbog neumornog aktivizma u borbi za punu slobodu tržišta, kao i zbog truda da kompaniju kojoj je odnedavno na čelu podigne iz mrtvih, uz podizanje radnih uvjeta zaposlenima.

Poruka iz Adris grupe, čiji je šef Ante Vlahović davno pokrenuo zakladu koja sponzorira znanstvene i umjetničke projekte, i koji je bio na čelu Tvornice duhana Rovinj kada je u prvom privatizacijskom valu kao jedan od rijetko uspješnih primjera “dobre privatizacije” obogatila solidan broj stanovnika Istre, iako je škrta i “iz druge ruke”, te ju nije potpisao Vlahović kao najveći pojedinačni vlasnik i predsjednik Uprave, nego glasnogovornik grupe, ipak sugerira da su u kompaniji već dugo svjesni nužnosti dolazeće promjene sustava. Čini se, međutim, da, kao i Tedeschi, zaziru od jačeg senzibiliziranja javnosti.

Kapitalizam je rizičan, ali human sustav, piše njujorški profesor beogradskih korijena Branko Milanović u svojoj novoj knjizi “Capitalism, Alone: The Future od the System That Rules the World”. Na nama je, kaže Milanović, da izaberemo kako će nam kapitalizam u budućnosti služiti. Prvi put u povijesti danas živimo u razdoblju u kojem se nejednakosti među zemljama smanjuju dok se nejednakosti unutar pojedinih zemalja povećavaju. Nakon dubinskog povijesnog pregleda podataka Milanović je stigao do zaključka da te društvene (ekonomske) nejednakosti mogu rasti samo do granice do koje je društvo u određenoj zemlji spremno za borbu s ekonomskim podjelama. Nakon toga dolazi do pucanja sustava.

Milanović se tijekom svojeg rada u Svjetskoj banci i danas na Sveučilištu New York (gdje predaje i Paul Krugman) iskristalizirao kao vjerojatno najveći poznavatelj problema rastuće nejednakosti u svijetu. Kao i Thomas Piketty (koji je također ovih dana izašao s novim kapitalcem ekonomske literature pod naslovom “Kapital i ideologija”), i on vjeruje u slobodno tržište i kapitalizam, za koji kaže: “unatoč svim manama, neće nestati, ali naš je zadatak da ga popravimo.”

Omekšani kapitalizam

Ipak, i Milanović i Piketty danas razlikuju dva značajno različita oblika kapitalizma. Riječ je o podjeli koja je nastala eksplozivnim ekonomskim rastom Azije. Dok liberalno-meritokratska “originalna” verzija kapitalizma živi na Zapadu, pod patronatom SAD-a i Europske unije (gdje je kapitalizam odavno omekšao), Azija se, slijedeći Kinu, priklonila autoritarnijoj varijanti “političkog kapitalizma”. Ne posebno iznenađujuće, djelomično su tu verziju sustava prigrlile i manje uspješne zemlje nove Europe, koje su, u nemogućnosti da konkuriraju Zapadu, sklone uzore tražiti u Singapuru ili Arapskim Emiratima. Zato je, napisao mi je Milanović u kratkoj prepisci krajem tjedna, prava velika tema, zapravo, želimo li ostati u kapitalističkoj, liberalnoj demokraciji. Povijest regije u kojoj živimo (govorimo o državama bivše Jugoslavije), pokazuje da su naša poimanja demokracije, a s njom i kapitalističke ekonomije često bila bliža azijskim, autoritarnim, nego europskim ili američkim.

“To je uvijek bilo nešto između”, kaže Milanović. “Politički kapitalizam ima pristaše (iako ga oni tako ne zovu) među svim elitama bivše Jugoslavije. Oni takav sistem znaju i jasniji im je, pa naravno i korisniji”, objašnjava.

Unatoč tome što svijet bruji o “velikoj promjeni”, Milanović ne misli da su društva istočne Europe spremna na “novu promjenu kolosijeka”, prije svega zato što je novi sustav nedefiniran. Ta će društva, vjeruje, nastaviti ići putem koji ima elemente i političkog i liberalnog kapitalizma.

“Mislim da nije iznenađujuće da se neke osnovne forme političkog kapitalizma jasno pojavljuju u Turskoj, Mađarskoj, Srbiji i Crnoj Gori (i, naravno, u Rusiji i njezinu krugu zemalja). Hrvatska ih, vjerujem, ima nešto manje, jer je smjenjivost na vlasti, kao princip, široko prihvaćena. Ali, upotreba političke moći da bi se stekla ekonomska korist čini mi se jednako prisutnom u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama”, napisao je.

Piketty je svojim “Kapitalizmom za 21. stoljeće”, objavljenim 2013., živopisnim autorskim pristupom pokrenuo novi val ekonomske publicistike (690 stranica ipak teškog ekonomskog teksta prodano je u više od milijun primjeraka) koja je vratila “stvarni život” u inače često teško prohodnu ekonomsku materiju. Osim lakoće čitanja, međutim, Piketty je nakon razmjerno dugog razdoblja u kojemu se govorilo gotovo isključivo o održivim putevima rasta, proračunskoj štednji i modusima monetarnih politika, otvorio veliku raspravu o nužnosti rekonstrukcije kapitalizma, sustava kojeg se, za razliku od pisca prvog “Kapitala”, Karla Marxa, ne odriče, i četrnaest godina nakon pada Berlinskog zida političku ljevicu, ne samo europsku, izvukao iz geta za prognane sustave. Sigurno nije bio prvi koji je o tome pisao, Joseph Stiglitz i Paul Krugman takvim su temama prije njega zaradili svoje Memorijalne nagrade Švedske akademije (“Nobelova nagrada za ekonomiju”), ali prvi je među njima napisao bestseler i uspio pokrenuti živu globalnu raspravu koja je probila granice akademskih krugova.

Poruke iz svijeta velikog kapitala

Što sve to znači za budućnost globalnog kapitalizma?

To je, naravno, vrlo pretenciozno pitanje na koje ne postoji jednoznačan odgovor, osim ponavljanja činjenice da je sustav pred ozbiljnom promjenom.

Poruke koje su tijekom proteklih pet tjedana stigle iz svijeta velikog kapitala, prvo putem već mjesec dana starog “manifesta” 181 američkog industrijalca koje je okupio washingtonski lobistički think-tank “Business Roundtable”, a onda i preko prošlotjedne dramatične naslovnice Financial Timesa s naslovom “Zašto namješteni kapitalizam danas ugrožava liberalnu demokraciju”, pokazuju da je vrh globalne poslovne zajednice u najmanju ruku zabrinut. To, samo na drukčiji, politički tvrđi način pokazuje i gotovo istodoban pokušaj neutralizacije američkog predsjednika Donalda Trumpa i britanskog premijera jastreba Borisa Johnsona (pokretanje procesa opoziva predsjednika u Washingtonu i ustavna presuda o nelegalnosti raspuštanja Parlamenta u Ujedinjom Kraljevstvu dogodili su se proteklog utorka samo s nekoliko sati odmaka, otprilike kolika je vremenska razlika između Londona i Washingtona), koji su se obojica pokazali kao loši prijatelji i slobode tržišta i demokracije.

Naša ekonomija, piše Piketty u svojoj novoj knjizi, nije prirodom zadana činjenica. Tržišta, profit i kapital povijesni su konstrukti koji ovise o našem izboru. U svojem dubokom zaronu u ekonomsku, ali i društvenu povijest svijeta, Piketty istražuje materijalne i ideološke sukobe društvenih grupa koje su nam, između ostaloga, donijele kmetstvo, kolonijalizam, komunizam i, na kraju, današnji hiperkapitalizam, i tako oblikovale živote milijardama stanovnika planeta. Po njemu, snažan motor ljudskom napretku tijekom stoljeća bila je borba za jednakost i pristup obrazovanju, a ne, kao što se često navodi, polaganje prava na vlasništvo ili potraga za političkom ili etničkom stabilnošću. Novo razdoblje ekstremne nejednakosti koje je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća taj napredak izbacilo iz kolosijeka dijelom je započelo kao reakcija na komunizam koji se tada već pokazao propalim političkim i ekonomskim projektom, ali i to je, zaključuje Piketty, plod “intelektualne ignorancije”, kao i naše današnje klizanje prema raznim mutnim politikama identiteta koje završavaju slijepim putevima (Brexit?).

Branko Milanović nije nježniji prema kapitalizmu od Pikettyja, ali smatra ga pobjedničkim sustavom jer funkcionira. Omogućava napredak i nagrađuje ljudsku potrebu za autonomijom. Problem je, kaže, što kapitalizam dolazi s visokom moralnom cijenom, gura nas da ostvarivanje svojih materijalnih ciljeva tretiramo kao ultimativni cilj. Svrhu svojeg postojanja. Zapadni model liberalnog kapitalističkog sustava danas je umoran i bori se za prevlast s političkim kapitalizmom koji je stigao s valom azijskog rasta, poglavito Kine, koji danas već mnogi smatraju učinkovitijim, ali koji je istodobno podložniji korupciji i, u razdobljima kada rast uspori, socijalnim nemirima.

Radikalniji pogledi

Postoje, naravno, i radikalniji pogledi na budućnost kako kapitalizma tako i liberalne demokracije. Lijevo orijentirani autorski dvojac Joe Guinan iz američkog think tanka The Democracy Collaborative i Martin O’Neill, istraživač političke filozofije na sveučilištu York, u svojem proljetos objavljenom radu opisao je buđenje nove ljevice s obje strane Atlantika. Njihov je zaključak da se prvi put u generaciji upravo sada na ljevici stvara zajednička platforma koja nakon dugo vremena obuhvaća i idejno i praktično djelovanje. Zajednice koje su preživjele slijed teških valova odljeva investicija, deindustrijalizacije, raseljavanja i potpunog gubitka društvenog utjecaja, danas na toj platformi pokušavaju izgraditi novu konfiguraciju demokratskih i tržišnih institucija. Riječ je o pokretu s korijenima u lokalnim, često i provincijskim zajednicama iz kojega nastaje nova politička ekonomija. U Ujedinjenom Kraljevstvu, prestrašenom mogućim posljedicama Brexita (a Brexit je izglasan u najvećoj mjeri upravo u takvim, od politike napuštenim zajednicama), pokret se oslanja na ambiciozne predstavnike lokalnih vlasti. U Americi, pak, riječ je o politici koju zastupaju Bernie Sanders, Alexandria Ocasio-Cortez i Elisabeth Warren, pri čemu su dvoje, Sanders i Warren, ozbiljni kandidati za sljedeće predsjedničke izbore.

Pogled s lijevog spektra

Guinan i O’Neill možda svijet gledaju s udaljenog kraja lijevog spektra, iako ne daleko od točke s kojega ga promatra šef britanskih laburista Jeremy Corbyn ili američki trojac Sanders, Ocasio-Cortez (oboje “demokratski socijalisti”) i Warren (“progresivna demokratkinja” koja za sebe ipak kaže da je “tvrdi kapitalist” po uvjerenju), ali upravo takva perspektiva budućnosti nagnala je 801 američkog top-menadžera da se potpiše na manifest kojim se odriču “oca neoliberalnog kapitalizma” Miltona Friedmana i njegove mantre da “svrha kompanije mora biti samo i jedino donošenje profita njezinim vlasnicima”. Kada poručuju da će ubuduće kompanijama kojima su na čelu upravljati tako da donose korist “cijeloj zajednici”, to je, uz signal da su prestrašeni, njihova poruka građanima da kapitalizam može biti humaniji i bez radikalnog političkog zaokreta ulijevo. Pitanje je, naravno, je li previše naivno povjerovati im. Ali, jednako tako pitanje je i koliko se može vjerovati liderima nove demokratske ljevice.

Problem s kapitalizmom je to što je upravo nejednakost jedan od motora sustava, kaže Milanović, a kada nejednakost prijeđe održivu granicu, ona postaje loša za rast, loša za socijalnu stabilnost, loša za izjednačenost prilika. “Vjerujem da je kapitalizam održiv uglavnom zato što nemamo predložak za alternativni sustav”, napisao je.

Nejednakost, naravno, nije nova tema. Američki ekonomist i statističar Simon Kuznets (ili Kuznjec, ako ćemo pisati prema mjestu rođenja, bjeloruskom Pinsku) zagrebao je u problem još 1955., dok je predavao statistiku na Sveučilištu Johns Hopkins. I dok je prvom serijom godinama sortiranih statistika (upravo statistički rad priskrbio mu je Nobela 1971.) pokušao dokazati trend po kojemu kapitalizam bogate čini bogatijima, te da se društvo tijekom vremena u stabilnom ritmu raslojava, stigao je do tada iznenađujućeg zaključka: njegova teza potvrdila se u slabije razvijenim zemljama, ali statistike iz država s naprednijim ekonomijama ukazivale su da tamo siromašniji polako, ali postojano hvataju korak s bogatima. Zašto? Zato što je razvijeno društvo obrazovanje učinilo dostupnim širem krugu građana, a onda i zato što je politika preuzela vlast od ekonomije (biznisa). Oni manje bogati (ne nužno siromašni) uvijek su bili brojniji, ali zato su, kada su jednom shvatili mehanizam demokracije, shvatili da na izborima mogu izabrati one koji će jače oporezovati bogate.

Već je u velikom eseju pod naslovom “Brahmanska ljevica protiv trgovačke desnice”, koji je objavio prije dvije godine, Piketty naznačio osnovni ton nove, prošli tjedan objavljene knjige koja bi trebala na tržištu naslijediti “Kapital za 21. stoljeće”, a tada je bila u nastajanju, samo što se u tom eseju bavio samo trima najjačim svjetskim ekonomijama - Francuskom, Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, a sada je u “Kapitalu i ideologiji”, 1200 stranica teškom kapitalcu, zagrabio široko u isprepletenu povijest globalnih odnosa. Teza je, međutim, preživjela. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj, Britaniji i SAD-u za ljevicu su se opredjeljivali slabije obrazovani birači s manjim mogućnostima da dođu do bolje plaćenih poslova. Sredinom sedamdesetih obrazovna se razlika između desnice i ljevice smanjila, da bi krajem prošlog stoljeća, pa sve do danas, lijevoj političkoj opciji postali skloniji oni višeg obrazovanja (“brahmani”) dok desnici preostaju neobrazovani “domoljubi” (“trgovci”), koji žive u strahu da će im bolja i bolje plaćena radna mjesta oteti useljenici, i mali krug najbogatijih među bogatima - uglavnom to je onaj krug hiperbogatih nasljednika velikih europskih industrijskih dinastija s kojima se obračunao kada je pisao Kapital.

Posljedica takvog, obrazovnog zaokreta pokazale su se, međutim, razornima za nekad osnovni cilj ljevice - da štiti radnički klasu. Skloni globalizaciji, fleksibilnom radu i pokretnoj radnoj snazi, pa onda i useljenicima, današnji obrazovani ljevičari teško da se mogu predstavljati kao zastupnici interesa radništva koje je time ostalo bez svojih zastupnika u politici, barem na njezinu lijevom krilu. Rezultat takvog prestrojavanja je rast pretežno desnog populizma koji uvijek prosperira u vremenima kada se značajan dio biračkog tijela osjeti zanemarenim i politički izgubljenim. Donald Trump, Brexit s Nigelom Farageom i Borisom Johnsonom, Viktor Orban u Mađarskoj, braća Kaczynski u Poljskoj, Živi zid, Suverenisti, Kolakušić i Škoro u Hrvatskoj... niz tu ne prestaje, ali i to je dovoljno da se prepozna nužnost promjene.

Pokret otpora

Je li taj intelektualni “pikettyjevski” pokret otpora donio neke rezultate? Jest. U velikoj mjeri zahvaljujući Pikettyju i njegovu krugu, danas više nikome nije neobično kada o nejednakosti i nepravednoj distribuciji govore milijarderi poput Warrena Buffeta (treći najbogatiji čovjek na svijetu) ili Raya Dalija, košefa Bridgewatera, jednog od najvećih svjetskih hedge fondova (po Forbesu 58. najbogatiji na svijetu). Šest godina nakon izlaska Pikettyjeva “Kapitala” sve je više političara, ne samo na ljevici, koji u svojim istupima upozoravaju na narušenu distribuciju prihoda i bogatstva. Elisabeth Warren, koja bi mogla postati ozbiljna kandidatkinja američkih demokrata na predsjedničkim izborima 2020., svoj je prijedlog poreznog zakona pisala u suradnji s dvojicom bivših Pikettyjevih suradnika francuskim ekonomistima s “privremenim boravkom” na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley, Emmanuelom Saezom i Gabrielom Zucmanom (koji je u međuvremenu svoj istraživački rad posvetio pronalaženju poreznih oaza u kojima globalni milijarderi skrivaju svoj imetak). Njezin prijedlog zakona u kongresu dočekan je na nož, kao jedan od najtežih oblika porezne smrti, iako običnom smrtniku baš i ne izgleda strašno kada pročita da bi svatko tko zaradi više od 50 milijuna dolara godišnje na taj višak trebao platiti dva posto poreza, a onaj tko zaradi više od milijarde, tri posto, pa sve do osam posto na bogatstvo iznad 10 milijardi dolara.

Gledano iz te perspektive, Pikettyjevi su prijedlozi daleko radikalniji (do 90 posto poreza na najveće imovine), sveobuhvatniji (polovica članova nadzornih odbora kompanija treba biti popunjena iz reda zaposlenih, nijedan dioničar ne smije imati više od 10 posto glasova, čak ni ako ima znatno veći paket vlasništva), pa i gotovo bezumno provokativni - svatko kada napuni 25 godina treba od države dobiti 132.000 dolara. Otkuda? Iz povećanih poreza? Bi li to doista bilo dovoljno? Piketty, naravno, nije mahniti radikalni ljevičar, ali jest društveni provokator koji je, čini se, zaključujući prema globalnom odjeku prethodno objavljenog “Kapitala” odlučio pretjerivanjem podići prag za neko, čini se skoro, buduće nadmetanje u ponudi novih oblika i dalje kapitalističkog sustava.