Svako ljudsko društvo mora pravdati svoje nejednakosti. Mora im naći razloge, inače cijela politička i društvena građevina prijeti da se uruši. Tako svaka epoha proizvodi skup diskursa i proturječnih ideologija s ciljem da nejednakost koja postoji ili bi trebala postojati učini legitimnom, i da opiše gospodarska, društvena i politička pravila koja strukturiraju tu cjelinu. Iz tog intelektualnog, institucionalnog i političkog suprotstavljanja obično izvire jedan ili više dominantnih diskursa na koje se oslanjaju uspostavljena neegalitarna uređenja.
U suvremenim društvima riječ je uglavnom o posjedničkom, poduzetničkom ili meritokratskom diskursu: suvremena nejednakost pravedna je jer proizlazi iz slobodno izabranog procesa u kojemu svi imaju jednake mogućnosti pristupa tržištu i vlasništvu, i u kojemu svatko automatski ima koristi od akumulacija najbogatijih, koji su ujedno najsposobniji, najzaslužniji i najkorisniji. Po tome kao da smo antipod nejednakosti starih društava koja su počivala na krutim statusnim, samovoljnim i često despotskim nejednakostima.
Problem je u tome što se ta velika priča o vlasništvu i meritokraciji, koja je prvo doživjela slavu u 19. stoljeću slomom društvenih klasa Ancien regimea, a zatim radikalnu preformulaciju svjetskog dometa od kraja 20. stoljeća, pokazuje sve krhkijom poslije pada sovjetskog komunizma i trijumfa hiperkapitalizma. Ona dovodi do proturječnosti, doduše vrlo različitih u Europi i SAD-u, Indiji i Brazilu, Kini i Južnoj Africi, Venezueli i Bliskom istoku. Pa ipak su početkom 21. stoljeća te različite putanje, proistekle iz specifičnih povijesnih a ipak djelomično povezanih prilika, međusobno sve povezanije. Tek transnacionalna perspektiva omogućava nam da bolje shvatimo tu krhkost i razmotrimo mogućnost stvaranja alternativne priče.
I doista, porast socioekonomskih nejednakosti primjećuje se od 1980. - 1990. godina gotovo u svim dijelovima svijeta. U nekim je slučajevima nejednakost dosegnula tako goleme razmjere da se ona sve teže može pravdati općim interesom. Uz to, skoro posvuda postoji ogroman jaz između službenih meritokratskih proklamacija i stvarnosti s kojom se suočavaju siromašni slojevi što se tiče pristupa obrazovanju i bogatstvu. Meritokratski i poduzetnički diskurs često izgleda kao zgodan način da dobitnici sadašnjeg ekonomskog sustava opravdaju svaku razinu nejednakosti i da stigmatiziraju gubitnike zbog nedostatka zasluga, sposobnosti i marljivosti. Takvo okrivljavanje najsiromašnijih nije postojalo, barem ne u tolikoj mjeri, u prethodnim neegalitarnim režimima, koji su više isticali funkcionalnu komplementarnost među različitim društvenim slojevima.
Suvremenu nejednakost karakterizira i skup diskriminatornih praksi i statusnih i etno-religijskih nejednakosti čiju žestinu slabo opisuje meritokratska bajka, što nas približava najbrutalnijim oblicima starih nejednakosti od kojih se navodno razlikujemo. Možemo navesti diskriminacije kojima su izloženi beskućnici i beskućnice, ili oni koji potječu iz nekih četvrti ili su određenog porijekla. Mislimo i na migrante koji se utapaju. S tim proturječnostima i u nedostatku novog vjerodostojnog univerzalističkog i pravednog obzora, koji bi omogućavao suočavanje s izazovima nejednakosti, migracija i nadolazećih klimatskih promjena, treba se bojati da sve češći povratak na identitet i nacionalizam postane velika zamjenska priča, kao što smo to vidjeli u Europi u prvoj polovini 20. stoljeća, i kako se ponovo pokazuje na početku 21. stoljeća u raznim krajevima svijeta.
Prvi svjetski rat pokrenuo je uništavanje, a zatim redefiniciju vrlo neegalitarne trgovinske i financijske globalizacije u vrijeme “Belle Epoque” (1880. - 1914.), epohe koja se pričinila lijepom tek u usporedbi s razuzdanim nasiljem koje je uslijedilo, a koja je takva bila samo za posjednike, posebno za bijele posjednike. Ako se dubinski ne promijeni sadašnji ekonomski sustav, tako da bude više jednakosti, da bude pravedniji i trajniji, kako među državama, tako i unutar država, ksenofobni populizam i njegovi mogući izborni uspjesi mogli bi vrlo brzo pokrenuti razaranje hiperkapitalističke i digitalne globalizacije godina 1990. - 2020.
Da bismo otklonili tu prijetnju, znanje i povijest naši su najbolji aduti. Svako ljudsko društvo ima potrebu da opravda svoje nejednakosti, a ta opravdanja sadrže uvijek dio istine i dio pretjerivanja, imaginacije i podlosti, idealizma i egoizma. Režim nejednakost, kako će biti definiran u ovom istraživanju, karakterizira skup diskursa i institucionalnih odredaba kojima je cilj opravdati i strukturirati gospodarske, društvene i političke nejednakosti određenog društva. Svako društveno uređenje ima svoje slabosti i može preživjeti samo stalnim redefiniranjem, često konfliktnim i nasilnim, ali i osloncem na zajednička iskustva i saznanja. Tema ove knjige je povijest i nastanak neegalitarnih režima. Prikupljanjem povijesne građe koja se odnosi na međusobno vrlo udaljena društva, koja se uzajamno ne poznaju ili odbijaju da ih se uspoređuje, nadam se da ću pridonijeti boljem razumijevanju transformacija koje su u toku, u globalnoj i transnacionalnoj perspektivi.
Iz ove povijesne analize proizlazi važan zaključak: ekonomski razvoj i ljudski napredak omogućila je borba za jednakost i obrazovanje, a ne kult vlasništva, stabilnosti i nejednakosti. Nova hipernejednakosna priča nametnuta od 1980. do 1990. godina dijelom je produkt povijesti i katastrofalnog iskustva komunizma. Ali ona je također plod neznanja i podjele znanja i umnogome je pridonijela razvoju fatalizma i današnjih identitetskih zastranjivanja. Slijedeći povijesni tok i u multidisciplinarnoj perspektivi može se doći do uravnoteženije priče, naznačiti obrise novog participativnog socijalizma za 21. stoljeće; drugim riječima, do novog egalitarnog obzora univerzalnog dometa, do nove ideologije jednakosti, društvenog vlasništva, obrazovanja i dijeljenja znanja i moći, s više optimizma u pogledu ljudske prirode, ali i jasnije i uvjerljivije od prethodnih priča jer je bolje povezana s onim što nas uči globalna povijest. Naravno, svatko neka sam o tome sudi, uzme ovih nekoliko krhkih i provizornih pouka da bi ih preoblikovao i nastavio.
Što je to ideologija?
U ovoj ću knjizi pokušati koristiti pojam ideologije u pozitivnom i konstruktivnom smislu, kao skup a priori prihvatljivih ideja i diskursa kojima je cilj opisati kako bi se moralo strukturirati društvo. Ideologiju ću promatrati u isti mah kroz njezine društvene, ekonomske i političke dimenzije. Ideologija je više-manje smislen pokušaj odgovora na ogroman skup pitanja o poželjnom ili idealnom organiziranju društva. S obzirom na složenost tog pitanja, razumljivo je da nijedna ideologija neće nikada dosegnuti puno i potpuno prihvaćanje: sukobi i ideološki prijepori inherentni su samoj ideologiji. Ipak, svako društvo nema drugog izbora nego da pokuša odgovoriti na ova pitanja, često oslanjajući se na vlastito povijesno iskustvo, a ponekad i na iskustva drugih. I svaki se pojedinac u velikoj mjeri osjeća dužnim da ima svoje mišljenje, makar nejasno i nesavršeno, o tim osnovnim egzistencijalnim pitanjima. Riječ je u prvom redu o političkom uređenju, odnosno o skupu pravila koja opisuju okvire zajednice i njezina teritorija, o načinu na koji se u njoj donose zajedničke odluke i o političkim pravima njezinih članova. To obuhvaća različite oblike političkog sudjelovanja, ulogu građana i stranaca, predsjednika i skupština, ministara i kraljeva, stranaka i izbora, carstava i kolonija.
Riječ je i o pitanju režima vlasništva, odnosno o skupu pravila koja opisuju različite mogućnosti posjedovanja, kao i zakonske i praktične procedure koje definiraju i uređuju vlasničke odnose među društvenim skupinama. To uključuje ulogu privatnog i javnog vlasništva, nekretninskog i financijskog, intelektualnog i nematerijalnog, vlasništva nad zemljom i rudnim bogatstvom, nad robovima i kmetovima, te reguliranje odnosa između vlasnika i stanara, plemstva i seljaka, robovlasnika i robova, dioničara i zaposlenika.
Svako društvo i svako neegalitarno uređenje karakterizira skup više ili manje koherentnih i trajnih odgovora na pitanje političkog uređenja i na pitanje režima vlasništva. Ta dva niza odgovora i diskursa često su međusobno usko povezana jer oba potječu od neke teorije društvene nejednakosti i dispariteta među različitim postojećim skupinama (stvarnim ili pretpostavljenim, legalnim ili vrijednim osude). Ona obično uključuju razne druge intelektualne ili institucionalne odredbe, posebno obrazovni sustav (odnosno pravila i institucije kojima se organizira prenošenje duhovnih i kognitivnih vrijednosti: obitelji i crkvene vlasti, očeve i majke, škole i sveučilišta) i porezni sustav (odnosno odredbe koje omogućuju odgovarajući priljev sredstava državi, njezinim pokrajinama, općinama i carstvu, kao i različitim društvenim, vjerskim i kolektivnim organizacijama. Međutim, odgovori na te različite dimenzije propitivanja mogu se značajno razlikovati. Može biti sloge oko društvenog uređenja, ali ne oko režima vlasništva, ili oko nekih aspekata fiskalnih i obrazovnih politika, a ne oko drugih. Ideološki sukob gotovo uvijek je višedimenzionalan, čak i ako na neko vrijeme određeni pravac zadobije prvorazredni značaj, što može dati privid većinskog konsenzusa, a ponekad može dovesti do velike kolektivne mobilizacije i političkih promjena golemih razmjera.
Granica i vlasništvo
Da pojednostavnimo, svako neegalitarno uređenje, svaka neegalitarna ideologija zasniva se na nekoj teoriji granice i nekoj teoriji vlasništva.
S jedne strane mora se odgovoriti na pitanje granice. Mora se odgovoriti na pitanje tko je dio ljudske i političke zajednice kojoj se pridružuje i čiji je dio, a tko u nju ne spada, pitanje na kojem teritoriju i kojim institucijama se njome upravlja i kako organizirati odnose s drugim zajednicama unutar široke univerzalne ljudske zajednice (koja se, ovisno o ideologijama, može više ili manje priznavati). U velikoj mjeri to je pitanje političkog uređenja, ali ono traži trenutačni odgovor i na pitanja o društvenoj nejednakosti, posebno na odvajanje građana od stranaca.
S druge strane, mora se odgovoriti na pitanje vlasništva: može li se posjedovati druge pojedince, poljoprivredno zemljište, nekretnine, poduzeća, prirodna bogatstva, znanja, financijsku imovinu, javni dug, i prema kojim se praktičnim modalitetima i prema kojem legalnom i pravnom sustavu može organizirati odnose između vlasnika i ne-vlasnika i osigurati stalnost tih odnosa? To pitanje režima vlasništva, uz pitanja obrazovnog i fiskalnog sustava, utječe na strukturiranje društvenih nejednakosti i njihov razvoj.
U većini starih društava pitanja političkog uređenja i režima vlasništva, drukčije rečeno pitanja vlasti nad osobama i stvarima (odnosno pitanje onoga što se posjeduje, a što se odnosi na ljude u primjeru robovlasničkog režima, u svakom slučaju imaju odlučujući utjecaj na odnose moći među ljudima). Ta su dva pitanja neposredno i tijesno povezana. To je očito slučaj u robovlasničkim društvima, u kojima se ova dva pitanja velikim dijelom preklapaju: neki pojedinci posjeduju druge, kojima su istovremeno upravljači i vlasnici.
Isto je i s troslojnim ili “trofunkcionalnim” društvima (društvima podijeljenim na tri funkcionalna staleža, vjerski i svećenički stalež, plemićki i ratnički stalež i puk. U ovom povijesnom obliku, koji možemo naći u svim pred-modernim civilizacijama, dva vladajuća staleža istodobno su staleži koji vladaju uz kraljevske ovlasti (sigurnost, pravda), i posjeduju. Stoljećima je landlord bio gospodar osoba koje su živjele i radile na njegovoj zemlji, kao i gospodar same zemlje.
Vlasnička društva, koja cvjetaju posebno u Europi 19. stoljeća, pokušavaju strogo odijeliti pitanje prava vlasništva (koje se smatra općim i svima otvorenim) od pitanja kraljevskih ovlasti (što postaje monopol centralizirane države). No političko uređenje i režim vlasništva i dalje su usko povezani, s jedne strane zato što su politička prava dugo bila ograničena na vlasnike u okviru političkih uređenja zvanih cenzusnima, a s druge strane zato što su brojne ustavne odredbe nastavljale, a još i sad nastavljaju, drastično ograničavati svaku mogućnost da neka politička većina redefinira režim vlasništva u smirenom zakonskom obliku.
Vidjet ćemo da pitanje društvenog uređenja i pitanje režima vlasništva nisu nikad prestala biti nerazdvojno povezana sve od starih troslojnih i robovlasničkih pa sve do suvremenih post-kolonijalističkih i hiper-kapitalističkih društava preko posjedničkih, komunističkih i socijaldemokratskih društva koja su se razvila kao reakcija na neegalitarne i identitetske krize koje su izazvala posjednička društva.
Zato predlažem da se analizira povijesne preobražaje koristeći pojam “neegalitarna uređenja” koji obuhvaća pojmove društvenog uređenja i režima vlasništva (pa i obrazovni i fiskalni režim), i koji omogućava da se bolje uoči njegova koherentnost. Za ilustraciju trajnih i strukturirajućih veza između društvenog uređenja i režima vlasništva, koje su još uvijek prisutne u sadašnjem svijetu, može se navesti i nedostatak bilo kakvog demokratskog mehanizma koji bi omogućavao većini građana Europske unije (a još manje većini građana svijeta) da zajedno usvoje pa i najmanji porez, pa i najmanji zajednički projekt redistribucije i razvoja, s obzirom na pravo na fiskalni veto svake zemlje, ma kako manjinski bio udio njezina stanovništva i ma kolike bile koristi koje na drugoj strani povlači svojim trgovinskim i financijskim priključenjem cjelini.
Općenito uzevši, u tome je važna činjenica da je suvremena nejednakost snažno i moćno strukturirana sustavom granica, nacionalnosti, te socijalnih i političkih prava vezanih uz taj sustav. Početkom 21. stoljeća to pridonosi rađanju izrazito višedimenzionalnih ideoloških sukobljavanja u pitanjima nejednakosti, migracija i identiteta, što bitno usložnjava uspostavljanje većinskih koalicija koje bi se mogle suprotstaviti porastu nejednakosti. Konkretno, etno-religijske i nacionalne podjele često sprečavaju niže slojeve različitog porijekla i iz raznih zemalja da se okupe u istu koaliciju, što može ići u prilog najbogatijima i odmaku u pravcu nejednakosti, u nedostatku neke ideologije i programske platforme, dovoljno uvjerljivih da siromašne društvene skupine uvjere da je ono što ih povezuje važnije od onoga što ih razdvaja. Ova će se pitanja razmatrati kad tome bude vrijeme. Ovdje samo želim istaknuti činjenicu da uska povezanost društvenog uređenja i režima vlasništva pripada nekoj staroj stvarnosti, strukturalnoj i trajnoj, koja se može ispravno analizirati tek nakon širokog postavljanja u povijesnu i transnacionalnu perspektivu.
Ozbiljno shvaćanje ideologije
Nejednakost nije ekonomska i tehnološka, ona je ideološka i politička. To je bez sumnje najočitiji zaključak povijesnog istraživanja prikazanog u ovoj knjizi. Drugim riječima, tržište i konkurencija, profit i plaća, kapital i dug, kvalificirani i nekvalificirani radnici, domaći i stranci, fiskalne oaze i kompetitivnost ne postoje sami po sebi. To su društveni i povijesni konstrukti koji u potpunosti ovise o zakonskom, fiskalnom, obrazovnom i političkom sustavu koji se odluči uspostaviti i o kategorijama koje se zadaju. Ti odabiri odražavaju predodžbe koje svako društvo ima o društvenoj pravdi i ekonomiji, i o odnosu političko-ideološke moći među skupinama i diskursima koji se javljaju. Važno je reći da ti odnosi moći nisu samo materijalni: oni su nadasve intelektualni i ideološki. Drugim riječima, ideje i ideologije važne su kroz povijest. One stalno omogućuju da se zamisle i izgrade novi svjetovi i različita društva. Uvijek su mogući mnogostruki razvojni putovi.
Ovaj se pristup razlikuje od mnogih konzervativnih diskursa koji žele objasniti da postoje “prirodni” temelji nejednakosti. Nimalo ne začuđuje da su elite u različitim društvima, u sva vremena i na svim prostorima, često imale tendenciju da “naturaliziraju” nejednakosti, pokušavajući im dati prirodne i objektivne osnove, pokušavajući objasniti da su postojeći dispariteti u društvu (kako i treba) u interesu najsiromašnijih i društva u cjelini, i da je u svakom slučaju njihova sadašnja struktura jedina zamisliva, te da se njihova bitna promjena ne bi mogla provesti a da ne uzrokuje goleme nesreće. Povijesno iskustvo dokazuje suprotno: nejednakosti jako variraju u vremenu i prostoru, po veličini i po strukturi, pod uvjetima i brzinom koju bi suvremenici teško mogli zamisliti samo koje desetljeće ranije. Te su promjene ponekad donosile nesreće. Ali uzevši u cjelini, ti su lomovi, ti revolucionarni i politički procesi, koji su omogućavali smanjivanje i promjene nejednakosti u prošlosti, bile ogromni uspjesi; oni su izvor naših najdragocjenijih institucija, upravo onih koje su omogućile da ideja napretka postane stvarnost (opće pravo glasa, obavezno i besplatno školovanje, opća zdravstvena zaštita, progresivni porezi). Tako će vrlo vjerojatno biti i u budućnosti. Sadašnje nejednakosti i institucije nisu jedine moguće, ma što o tome mislili konzervativci, a i one će se također stalno morati mijenjati i ponovo smišljati.
Ali ovaj pristup, usredotočen na ideologije, institucije i različitost mogućih putova razvoja isto se tako razlikuje od nekih doktrina koje se ponekad nazivaju “marksističkima”, po kojima stanje ekonomskih snaga i proizvodnih odnosa gotovo automatski određuje ideološku “superstrukturu” društva. Ja naprotiv ističem činjenicu da postoji stvarna autonomija sfere ideja, odnosno ideološko-političke sfere. Uvijek postoji mnoštvo mogućih ideoloških, političkih i neegalitarnih uređenja za isto stanje razvoja ekonomije i proizvodnih snaga (ako ove riječi imaju nekog smisla, što nije sigurno). Na primjer, teorija o automatskom prelasku iz “feudalizma” u “kapitalizam” kao posljedici industrijske revolucije ne omogućava prikaz složenosti i raznolikosti povijesnih i političko-ideoloških putanja u raznim zemljama i dijelovima svijeta, posebno razlika između kolonizatorskih i koloniziranih dijelova svijeta, kao uostalom i unutar svake od tih cjelina, a pogotovo ne omogućava izvlačenje najkorisnijih poučaka za naredne etape. Prateći nit ove povijesti, vidi se da je bilo i da će uvijek biti alternativa. Na svim razinama razvoja postoje mnogostruki načini strukturiranja ekonomskog, društvenog i političkog sustava, definiranja vlasničkih odnosa, organiziranja fiskalnog i obrazovnog sustava, postupka s problemom javnog i privatnog duga, reguliranja odnosa među različitim ljudskim zajednicama itd. Uvijek postoji više mogućih putova organiziranja društva i odnosa moći i vlasništva u njemu, a te razlike ne odnose se ni izdaleka samo na pojedinosti. Posebno istaknimo, u 21. stoljeću postoji više načina organiziranja odnosa vlasništva, a neki od njih mogu predstavljati mnogo stvarnije nadilaženje kapitalizma nego oni načini koji obećavaju uništenje kapitalizma ne brinući se što će uslijediti.
Proučavanje različitih povijesnih putanja i brojnih nedovršenih račvanja u prošlosti najbolji je protuotrov istodobno za elitistički konzervativizam i za revolucionarno iščekivanje velikog događaja. Takvo iščekivanje često zanemaruje razmišljanje o političkom i institucionalnom poretku koji će biti stvarno emancipatorski i koji će se uspostaviti sutradan nakon velikog događaja; on obično dovodi do prepuštanja hipertrofiranoj i neograničenoj državnoj moći, što se može pokazati isto tako opasnim kao i kult vlasništva kojemu se htjelo suprotstaviti. Ovaj stav prouzročio je u 20. stoljeću goleme ljudske i političke štete, čiju cijenu još plaćamo. Činjenica da je postkomunizam postao na početku 21. stoljeća najbolji saveznik hiperkapitalizma i napuštanja svake egalitarističke i internacionalističke težnje što iz toga proizlazi (kako u ruskoj i kineskoj varijanti, tako, u izvjesnoj mjeri, i u istočno-europskoj, unatoč svemu što razlikuje ta tri puta), izravna je posljedica staljinskih i maoističkih strahota komunizma. Katastrofa komunizma čak je uspjela potisnuti u drugi plan pustošenja koja su donijele robovlasničke, kolonijalističke i rasističke ideologije, kao i njihovu duboku povezanost s posjedničkom i hiperkapitalističkom ideologijom, što nije sitan uspjeh.
U ovoj ću knjizi pokušati, koliko je to moguće, uzeti ideologije za ozbiljno. Posebno mi je stalo dati priliku svakoj ideologiji iz prošlosti, naročito posjedničkoj, socijaldemokratskoj i komunističkoj, ali i trofunkcionalnoj, robovlasničkoj i kolonijalističkoj, prikazujući njihovu vlastitu koherenciju. Polazim od načela da svaka ideologija, ma kako ekstremno i pretjerano izgledala u obrani nekog tipa nejednakosti ili jednakosti, na svoj način izražava određenu viziju pravednog društva i društvene pravde. Takva vizija uvijek sadrži neku podlogu uvjerljivosti, iskrenosti i smislenosti, iz čega se može izvući korisne pouke za kasnije, ali pod uvjetom da se taj političko-ideološki razvoj ne proučava apstraktno, nehistorijski i ne prateći institucije, nego baš naprotiv onako kako je ugrađen u pojedina društva, povijesna razdoblja i specifične institucije, koje u prvom redu karakteriziraju posebni oblici vlasništva, fiskalnih i obrazovnih sustava. Te oblike mora se pažljivo promisliti, ne propuštajući točno proučiti njihova pravila i uvjete funkcioniranja (zakonski sustav, porezne tablice, sredstva posvećena obrazovanju) bez čega su i institucije i ideologije prazne školjke, nesposobne da stvarno transformiraju društvo i izazovu istinsko prihvaćanje.
Pritom imam na umu da se pojam ideologije koristi i u pejorativnom smislu, te da je takva upotreba ponekad opravdana. Često se naziva ideologijom neka vizija koju karakterizira dogmatizam i zanemarivanje činjenica. Problem je u tome što su oni koji se pozivaju na apsolutni pragmatizam najviše “ideologizirani” (u pejorativnom smislu): njihov navodno post-ideološki stav slabo prikriva zanemarivanje činjenica, količinu neznanja o povijesti, težinu njihovih predrasuda i klasnog egoizma. U ovom pitanju knjiga će biti vrlo “činjenična”. Prikazat ću brojne političke procese koji se odnose na strukturu nejednakosti i njihovu mijenu u različitim društvima, s jedne strane zato što je to moja polazna specijalizacija kao istraživača, a s druge strane jer sam uvjeren da smireno proučavanje raspoloživih izvora o tim pitanjima omogućava napredak našeg zajedničkog promišljanja. To u prvom redu omogućava uspoređivanje vrlo različitih društava koja često odbijaju mogućnost međusobne usporedbe jer su uvjerena (uglavnom ne s pravom) u svoju “iznimnost” i u jedinstvenost i neusporedivost njihova razvojnog puta.
Istodobno dobro znam da raspoloživi izvori nikada neće biti dovoljni da jasno razriješe sve sporove. Ispitivanjem “činjenica” nikada se neće definitivno razriješiti pitanje idealnog političkog uređenja ili idealnog režima vlasništva ili idealnog sustava obrazovanja ili fiskalnog sustava. Prvo zato što “činjenice” u znatnoj mjeri ovise o institucionalnim mehanizmima (popisi stanovništva, istraživanja, porezi itd.) i o društvenim, fiskalnim ili pravnim kategorijama koje je neko društvo stvorilo da sebe opiše, odmjeri i mijenja. Drugim riječima, i same “činjenice” su konstrukti i mogu se ispravno shvatiti samo u kontekstu složenih, ukrštenih i procijenjenih interakcija između promatrača i proučavanog društva. To naravno ne znači da se ne može ništa korisnoga saznati iz tih kognitivnih konstrukcija, nego upravo da svaki pokušaj saznanja mora voditi računa o toj složenosti i uzajamnosti.
A zatim jer su pitanja koja se istražuju - priroda idealne društvene, ekonomske i političke organizacije - previše složena da bi ikada mogao iskrsnuti jedinstven zaključak samo iz istraživanja “objektivnih” “činjenica” koje će uvijek biti samo odraz ograničenih iskustava proizašlih iz prošlosti i nepotpunih rasprava u kojima smo možda sudjelovali. I konačno, zato što je moguće da ne postoji jedno “idealno” uređenje (ma koje značenje pridali tom pojmu), nego da ono ovisi o nekim karakteristikama društva koje promatramo.