Struka, karijera, životni partner, odgoj djeteta, lijenost i zdravlje.
Ovo je šest stvari zbog kojih najviše žalimo u životu. Nas čak 90 posto budi se i liježe s osjećajem krivnje za nečime što smo propustili ili mogli drugačije napraviti u životu, a studija je pokazala da je ta emocija toliko snažna da kod nekih ljudi nikada ne splasne.
Ipak, istraživanja su pokazala da nostalgiju za prošlim vremenima u najvećoj mjeri osjećaju oni treće životne dobi jer njihova sjećanja sadrže bogatu riznicu iskustava, kako pozitivnih, tako i negativnih. S ciljem da iz prve ruke doznamo za čime najviše žale hrvatski mirovljenici, posjetili smo zagrebački dom za starije i nemoćne Omea te razgovarali s Ljerkom Herbst (73), Franjom Hrubecom (86), Danicom Bakotić (86), Mandicom Verić Stracenski (79) i Žarkom Barkovićem (70) koji su nam podijelili svoje najvažnije životne lekcije:
Ljerka Herbst (73): ‘Voljela bih da sam češće drugima govorila da ih volim‘
U mlađim je danima gospođa Ljerka, rođena u Vukovaru, živjela punim plućima. Pri završetku fakulteta u Zagrebu zaposlila se kao doktorica dentalne medicine u Domu zdravlja Željezničara. U međuvremenu se udala za ljubav svog života, pokojnog supruga Ivana, rodila je dvije kćeri, Helenu i Ivanu, te proputovala gotovo cijelu Europu. Nakon što joj je 2007. preminuo suprug, sa sestrom se dogovorila da će se, ako za tim bude potrebe, skrasiti u domu za starije osobe. No, tad joj se sve to još uvijek činilo kao daleka budućnost.
Još je do prije šest godina obilazila Rim, Pariz, London i druge europske metropole, a onda ju je pogodila teška onkološka bolest zbog koje je morala odustati od putovanja. Svoje je stvari, nakon posljednje kemoterapije, umjesto u obiteljski stan u kojem je sama živjela posljednjih 16 godina, preselila u dom za starije i nemoćne.
Slobodno vrijeme provodi čitajući, ali i prisjećajući se lijepih trenutaka iz prošlosti. Jedan koji joj se posebno urezao u memoriju je odlazak sa suprugom na njihovu vikendicu na Kupi i popodnevno plivanje u rijeci. Zapravo najljepša sjećanja veže upravo uz supruga, iako je od njegove smrti prošlo punih 16 godina. Priznaje da joj silno nedostaje i žali što ne može ponovno proživjeti prekrasne trenutke koje je imala s njim. No, više od svega žali što tijekom života nije bila dovoljno hrabra da voljenima izrekne dvije jednostavne riječi ogromnog značenja – volim te.
- Uvijek sam bila zatvorena osoba i nisam znala kako iskazivati emocije. Kad me sestra neki dan posjetila, rekla mi je kako joj nikad nisam rekla da ju volim, dok ona mene redovito podsjeća na to. Odgovorila sam joj da sam takva i da zapravo žalim što nikad nisam pokušala to promijeniti. Jednostavno ne znam kako da joj kažem te dvije riječi, iako joj to uvijek nastojim pokazati djelima. Možda joj jednom to prenesem i riječima, ustvari nadam se da ću jednom to moći napraviti – rekla je Ljerka Herbst i potom kazala prvi u nizu životnih savjeta koje ćemo prenijeti u ovom tekstu, a on glasi - nemojte se bojati iskazivati emocije drugima da kasnije ne bude prekasno!
Franjo Hrubec (86): ‘Volio bih da sam u mlađim danima sreću pronalazio u sitnicama‘
Kad bi se u domu za starije i nemoćne Omea organiziralo natjecanje u plesu, nema sumnje da bi pobjedu odnio Franjo Hrubec. Rođeni Varaždinec tri puta tjedno odlazi na tečaj plesa sa svojom plesnom partnericom Đurđicom. Najdraži mu je, kaže, engleski valcer, a dok nestrpljivo čeka novi termin, pleše gdjegod stigne. No, Franjo je svoju ljubav prema plesu razvio tek u poznim godinama, dok mu je u mlađim danima najveća strast bila geotehnika, građevinska aktivnost kojom se projektiraju i grade građevinski objekti u tlu. Četrdeset i tri godine radio je kao rudarski inženjer, a zbog posla je proputovao pola svijeta, posjedovao šest automobila i, kako sam kaže, živio punim plućima. Oženio se dva puta, no obje supruge su preminule zbog teških bolesti. Mnogo godina proveo je sam, a kad je shvatio da je došlo vrijeme da se netko drugi brine o njemu, prodao je svoj stan i pronašao mjesto u domu za starije i nemoćne Omea. Tu je osam mjeseci i sretan je, a u međuvremenu je spoznao životnu lekciju koju je odlučio podijeliti s nama.
- U mlađim danima nisam se mogao zadovoljiti sitnicama. Uvijek sam htio još pa mi jedan, dva, pa ni tri automobila nisu bila dovoljna. Danas ne samo da ne posjedujem auto, već ga više ne mogu niti voziti. Sad sreću pronalazim u sitnicama – odlasku na ples, igranju stolnog tenisa u kvartu s prijateljima i čitanju knjige prije spavanja. Valjda to dođe s godinama. Isto tako, danas lakše prihvaćam sve što mi se dogodi u životu. Kad je nešto dobro, zadovoljan sam, a kad se dogodi nešto loše to brzo odbacim – svoj recept za sretan život otkrio je Franjo Hrubec.
Danica Bakotić (86): ‘Žalim što nisam dovoljno cijenila trenutke provedene s voljenima kojih više nema‘
Danica Bakotić dobri je duh doma Omea. Svojim anegdotama uveseljava druge umirovljenike, a pošalice spontano prosipa kao iz rukava. Omiljena aktivnost u domu joj je, kako sama kroz osmijeh kaže, promatranje mladog trenera zbog kojeg tri puta tjedno odlazi na sat tjelovježbe. Obožava i kad im kuharice pripreme tjesteninu s umakom jer joj je to, ističe, omiljeno jelo. Rođena je u Zagrebu, a najveći izvor sreće su joj njeno troje djece, četvero unučadi i sedmero praunučadi. Udala se s tek napunjenih 16 godina pa je, kaže, zato dočekala da postane prabaka. Cijeli život posvetila je odgoju svojih nasljednika, dok je njen pokojni suprug, Splićanin Ivica, prehranjivao obitelj.
Upoznali su se u Zagrebu dok je Ivica bio na terenu, a laskalo joj je što ju je zamijetio osam godina stariji dečko. Nakon ženidbe ju je vodio sa sobom na terene pa su zajedno obišli gotovo cijelu Europu, od Njemačke, do Rusije. Zbog toga Danica voli u šali kazati da je pametnije dobro se udati, nego završiti fakultet.
Ne žali ni za čim u životu jer je, kaže, bio ispunjen doživljajima koji su sada lijepa sjećanja. No, zato joj silno nedostaju druženja sa suprugom.
- Nedostaju mi naša putovanja, razgovori i druženja. Da mogu vratiti vrijeme više bih cijenila trenutke koje smo proveli zajedno. Zato sad pametno iskorištavam svaku sekundu kad me posjete djeca jer su mi ona najveća radost – rekla je Danica koja smatra da ljudi ne posvećuju dovoljno pažnje svojim voljenima i uzimaju zdravo za gotovo zajedničke trenutke koji će jednog dana postati samo lijepa uspomena.
Mandica Verić Stracenski (79): ‘Trebala sam češće zvati svoje roditelje‘
Mandica iz Babine Grede cijeli svoj radni vijek provela je radeći kao farmaceut u ljekarnama diljem Hrvatske. Često je mijenjala prebivališta zbog naravi posla njena pokojnog supruga pa je jedno vrijeme živjela i radila u Slavonskom Brodu, Varaždinu, pa čak i Šibeniku. No, splet okolnosti ih je 1974. odveo u Zagreb pa se zaposlila u kliničkoj bolnici Vuk Vrhovac i ondje punila svoju radnu knjižicu sve do 1999. Majka je dvojice sinova, Krešimira i Trpimira, a priznaje da su joj obitelj i prijatelji uvijek bili na prvome mjestu. Stoga ne čudi što se sa svima brzo sprijateljila kad je prije tri godine zakoračila u dom Omea u kojem danas uživa u svojoj starosti. No, najviše joj je prirasla srcu njena „cimerica“ Štefica Uzalec (98) koja ju je, pri dolasku u dom, dočekala raširenih ruku poput kakvog člana obitelji. Dvije prijateljice zajedno provode dane u dugim razgovorima i šalici kave koja joj, kaže, najviše budi uspomene na mladost i njenu obitelj.
Mandica se s osmijehom na licu prisjeća svojih roditelja, ali žaluje što im nije češće govorila da je zahvalna za sve što su joj pružili u životu.
- Ni ne okreneš se, a roditelja već više nema. Zato treba iskoristiti svaki zajednički trenutak i češće ih podsjećati da su voljeni. Imala sam divne roditelje i najviše žalim što ih nisam redovito zvala i pitala kako su. Svatko tko ima barem jednog roditelja u svom životu treba biti sretan što ima mogućnost javiti se i iskazati mu ljubav jer sutra već možda neće imati tu priliku – kaže gospođa Mandica.
Žarko Barković (70): ‘Nedostaje mi zdravlje kakvo sam imao u mladosti‘
Da Žarko Barković, bivši državni službenik, ima iole snažnija koljena ne bi dvojio, odmah bi se popeo na vrh najviše planine. Rođeni Zagrepčanin strastveni je ljubitelj planinarenja, plivanja, adrenalina i općenito avanturističkih sportova. Ništa ga ne veseli toliko koliko planina, a od svih životnih uspomena najdraža mu je ona kad se popeo na Triglav, najviši vrh u Sloveniji. Posljednjih godina živi mirnijim životom, iako mu, kaže, srce zaigra svaki put kad čuje živu glazbu. Ispričao je kako je prije nekoliko mjeseci u domu Omea nastupio pjevač Vlado Kalember, što ga je podsjetilo na dane iz mladosti kad su grupe „Rolling Stones“ i „Pink Floyd“ održale koncerte u Zagrebu.
- Nemam se na što žaliti osim na zdravlje koje me s godinama izdalo. Uvijek sam bio sportskog duha, iskorištavao svaki slobodan dan za odlazak na planinarenje, a dok nisam grabio visine, osvajao sam dubine plivajući u bazenu. Mnogi danas previše vremena provode pred ekranima, a to su trenutci kojih se čovjek ne sjeća kad ostari. Rekreacija, druženje, sport i aktivnosti, to su situacije koje ostanu urezane u pamćenju. Stoga, da mogu vratiti vrijeme opet bih bio najveći avanturist, što savjetujem i mladim ljudima – budite istraživači, pametno iskorištavajte dane i steknite nova iskustvima – zaključuje gospodin Žarko.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Wiener Osiguranja.