U rješavanju problema s migrantima Hrvatska se mora dvaput dokazati

Broj migranata koji iz BiH pokušavaju ući u Hrvatsku, a time i na teritorij Europske unije, u ovom trenutku nije tako velik da bi se to moglo nazvati migrantskom krizom. Svakako ne ako se usporedi s brojkom od oko milijun njih, koliko ih je zapadnobalkanskom rutom prolazilo 2015. godine, što je nazvano krizom za cijelu Europsku uniju. Ipak, i sadašnja situacija mora biti pod nadzorom i njome se mora upravljati koordinirano. To se i radi.

Europska komisija kaže da je stalno u kontaktu s hrvatskim vlastima i pažljivo prati situaciju s migrantima u BiH blizu granice s Hrvatskom. O tome često razgovaraju i povjerenik Dimitris Avramopoulos, zadužen za pitanja unutarnjih poslova i migracija, i ministar unutarnjih poslova Hrvatske Davor Božinović. Surađuje se i s vlastima u Bosni i Hercegovini kojoj Europska unija pruža tehničku, policijsku i financijsku pomoć. Ta je pomoć prijeko potrebna s dolaskom zime jer se pogoršavaju i uvjeti za migrante.

Iako nije tako velikih razmjera, i ovaj je broj izbjeglica velik izazov za Bosnu i Hercegovinu, koja nije ni kriva ni dužna što su se oni uopće tamo našli. Zapravo, i BiH je žrtva susjednih država, prije svega Srbije koja je zbog političkih razloga ukinula vize za građane Irana, što su mnogi iz te države iskoristili kako bi došli kao turisti u Srbiju i zatim prešli u BiH te se uputili prema EU. Nakon intervencije Europske unije, Srbija je bila prisiljena ponovno uvesti vize Irancima i tako se broj izbjeglica iz te države u BiH smanjio. Barem tako kažu u Bruxellesu.

Ako nisu zračnim putem došli u Sarajevo ili prije u Beograd, izbjeglice koje se sada nalaze na granici između BiH i Hrvatske vjerojatno su već jednom bili u EU. Neki su došli preko Grčke ili Bugarske. Nije vjerojatno da su u BiH došli preko neumskog koridora, odnosno preko međunarodnih voda. Dakle, BiH je vjerojatno treća ili četvrta država u koju su ušli, a da im život nije bio ugrožen.

I tako se, uz Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatska sada našla u nezgodnoj situaciji u kojoj se mora dvostruko dokazati. Mora pokazati humanost i poštivanje ljudskih prava prema izbjeglicama. S druge strane, kao kandidat za ulazak u Schengen, mora dokazati da je sposobna štititi vanjsku granicu Europske unije. Hrvatska vjeruje da će uskoro ispuniti uvjete za ulazak u Schengen, da će to potvrditi Europska komisija te da će potom uslijediti i politička odluka o ulasku u Schengen, možda i u godini kada će Hrvatska predsjedavati Europskom unijom. Politički konsenzus u zemlji u vezi s tim pitanjem je nužan.

Taj konsenzus je sada upitan nakon što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović najavila da neće ići u Marrakech na usvajanje UN-ova Globalnog sporazuma o migracijama i počela dovoditi u pitanje sadržaj toga dokumenta. Događa se to u trenutku kada su se i u Bruxellesu uzburkale strasti pošto su prvo Mađarska, a zatim i Austrija odlučile da neće podržati taj dokument. Usto, mogućnost odbijanja razmatraju i Češka i Poljska.

Mađarska i Poljska, uz Slovačku, a ponekada i Češku, već dulji niz godina dovode u pitanja svako zajedničko djelovanje u vezi s migrantima. Zato su na meti kritika drugih država EU, pa i prijetnji da će im se uskratiti novac iz kohezijskih fondova ne pokažu li solidarnost prema drugih državama i ne prihvate li izbjeglice. Što se Austrije tiče, treba imati na umu da je kancelar Sebastian Kurz ipak malo krenuo udesno nakon što je osnovao vladu u koaliciji s populističkom Slobodarskom strankom.

Za Hrvatsku, koja i dalje traži svoje mjesto u klubu Europske unije, ne bi bilo ugodno svrstavanje uz Višegradsku skupinu, bez obzira na to je li u njoj i Austrija, bude li većina drugih država na suprotnoj strani. To vrijedi i za UN-ov Globalni sporazum o migrantima, neobvezni politički dokument koji će biti usvojen na sastanku u Marrakechu za mjesec dana.

Do sada je Hrvatska zastupala stav da se pitanju migracija treba pristupiti zajednički te da je jedino tako, na razini EU, moguće pronaći dobro rješenje. Zaštita vanjskih granica EU, a tu Hrvatska prije svega misli na grčko-tursku granicu, najbolje je rješenje. Budući da Hrvatska ima najdužu vanjsku granicu Unije, od nje se očekuje da pokaže kako ju je u stanju štititi a da pritom nastavi i dijalog s BiH te drugim susjedima u regiji.