Bila je pompozno najavljena kao godina velikog preokreta u procesu proširenja Europske unije, ali 2018. odlazi kao još jedna izgubljena godina. Ove godine trebalo je doći do velikog proboja. Do napretka onih država koje su već otvorile pregovore, poput Crne Gore i Srbije, do otvaranja pregovora s Albanijom i Makedonijom, a od država koje su i prije imale status kandidata, ali ne i mogućnost otvaranja pregovora, BiH je trebala napredovati prema dobivanju statusa kandidata, Kosovo pak dobiti viznu liberalizaciji te možda čak i aplicirati za članstvo.
Taj je napredak, kako je bilo zamišljeno kad je 2018. najavljena kao “ključna godina u procesu proširenja”, trebao biti popraćen i čvrstim obećanjima EU, kroz posebnu strategiju proširenja, s jasnim vremenskim rokovima, za svaku državu zasebno. Ništa od toga EU nije ispunio. Ideja Europske komisije da se u strategiji proširenja utvrde i vremenski rokovi -propala je. Ona je možda ostala u glavama i mislima, ali su ti rokovi uklonjeni iz teksta. Na kraju je spomenuta “povijesna strategija” usvojena kao općeniti nevažni dokument. Bugarska, koja je predsjedala unijom u prvoj polovici godine, najavila je “povijesni summit” u Sofiji gdje bi se potvrdila privrženost Unije za ubrzavanje proširenja i privrženost država zapadnog Balkana za ispunjavanje uvjeta za takvo ubrzanje.
No, priprema summita se pretvorila u birokratsko-političku bitku kako osigurati da na tom skupu sudjeluju svi, iz regije i EU, i Kosovo, i Srbija, i Španjolska. A najjasniju poruku, ubivši u pojam sve one koji su se nadali nekom povijesnom preokretu, poslao je predsjednik Francuske Emmanuel Macron rekavši da nema ubrzanja proširenja, nema datuma te da je EU ionako, prema njegovim riječima, pogriješio u prošlosti baveći se previše proširenjem a premalo unutarnjim reformama Unije. Malo blaže protiv bilo kakvih rokova je bila njemačka kancelarka Angela Merkel i nizozemski premijer Mark Rutte. Dakle, umjesto velikih obećanja, summit u Sofiji bio je hladan tuš za proširenje.
No, nije samo EU strana ta koja nije ispunila očekivanja. Države regije nisu napredovale gotovo ni u čemu. U Srbiji su reforme pravosuđa spore, stanje slobode medija loše, veličaju se ratni zločinci, a odnosi s Kosovom nikada gori, iako je normalizacija uvjet za napredak na putu prema Uniji. Crna Gora, koja najbolje stoji, nema baš sjajne rezultate u reformama pravosuđa. A kako bi se reklo u šali, činjenica da je Crna Gora najbrža dovoljno govori o tome koliko je spor proces proširenja.
Albanija je uspjela ispuniti uvjete da Komisija predloži otvaranje pregovora, ali su države članice to odgodile za sljedeće ljeto - dakle, bude li sreće, negdje iza lipnja 2019. Ni Makedonija, koja je uspjela postići sporazum s Grčkom o konačnom rješenju spora oko imena, nije dobila jasan datum za otvaranje pregovora, već samo nekakav okvirni uvjetni rok, kao i Albanija. U isto vrijeme došlo je do političke krize u Makedoniji, a bivši je premijer Nikola Gruevski osuđen te kao osuđenik i bjegunac od pravde našao utočište ni manje ni više nego u EU. Bosna i Hercegovina izborima dokazala da se u toj državi ništa nije promijenilo nabolje. U ovoj situaciji, u kojoj je kao lošem učeniku u školi državi teško napisati odgovore na upitnik te zatim na potpitanja Europske komisije, teško je očekivati da će Komisija i predložiti dodjelu statusa kandidata, a kamoli da se time slože sve države članice.
A Kosovo ima problem i u odnosima sa Srbijom, te u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Narod je razočaran jer su državljani Kosova jedini kojima i dalje trebaju vize za Europsku uniju. Situacija je dodatno zakomplicirana idejama o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije. A Kosovo još nije priznalo pet država EU, što čak i predaju zahtjeva za članstvom čini nemogućom misijom, a kamoli neki veći napredak.
Dakle, ništa od ove “ključne godine za proširenje”, a sljedeća, s obzirom na to da će biti i godina europskih izbora, može se očekivati i manje. Čak i rok za objavu izvješća o napretku može se pomaknuti s travnja na lipanj kako se oko proširenja ne bi ništa događalo prije europskih izbora jer je proširenje u Uniji očito nepopularna tema. Da je ova godina doista prošla kako je zamišljeno, s napretkom država regije u reformama, normalizacijom odnosa i jačanjem regionalne suradnje, početkom rješavanja biletaralnih graničnih sporova, a EU održala svoja obećanja, cilj da neke države, poput Crne Gore, a možda i Srbije, uđu u EU 2025., bio bi ostvariv. Sada se i ta godina, dakle 2025., koliko god daleka izgledala, za proširenje čini nedostižnom. Ironično se stoga možemo pitati: a što bi tek bilo da ova godina nije bila ključna za proširenje EU.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....