TKO PROFITIRA, A TKO PROPADA ZBOG POVIJESNO NISKIH CIJENA NAFTE? Nezadovoljni su veliki proizvođači, ali i ministri nekih zemalja

Koja je ključna posljedica činjenice da se cijena nafte dugo održava duboko ispod razine od 50 dolara te da će, kako se čini, na toj razini ostati dulje vrijeme (trenutačno stoji oko 36 dolara za barel)?

Iako na ovo naizgled jednostavno ekonomsko pitanje možete dobiti vrlo raznolike odgovore, nekako se najuvjerljivijim čini onaj koji ne upozorava na neke opasnosti od pada cijene nafte, nego onaj koji uočava široku opću korist. Već smo pisali o istraživanjima koja su ukazala da je niska cijena nafte više pomogla rastu planetarnoga gospodarstva od svih zbrojenih poticaja svih velikih svjetskih središnjih banaka koje su se udružile u najekspanzivnijoj monetarnoj politici u svjetskoj povijesti.

Tako je, primjerice, šefica ekonomskih istraživanja u Société Générale banci, Michala Marcussen, za Bloomberg komentirala kako svaki pad cijene nafte od deset dolara podiže globalni rast za 0,1 postotni poen te procjenjuje da je zahvaljujući jeftinijoj nafti svijet uživao u uštedi dva posto BDP-a koje bi inače potrošio na naftu. Istom je prilikom glavni ekonomist UniCredita, Erik Nielsen, poručio kako zahvaljujući kretanju cijene energenata, a posebno nafte, svijet svjedoči “dobroj deflaciji koja, pak, stimulira potražnju i pozitivno utječe na realne prihode kućanstava te stoga potiče potrošnju i oporavak”. Uz to, Nielsen je primijetio kako je niska cijena nafte ekvivalent rezanju poreza. S tezom kako “signifikantni pad cijene energije podržava oporavak” išao je i ugledni te vrlo konzervativni predsjednik Bundesbanka, Jens Weidmann.

Čežnja za inflacijom

Međutim, isto tako je jasno da nisu svi podjednako oduševljeni time što je niža cijena nafte trenutačno dobra vijest za potrošače i nacionalne ekonomije zemalja ovisne o uvozu nafte.

Postoji više grupa i vrsta nezadovoljnika. Nezadovoljni su tako ministri financija prezaduženih zemalja gdje pad cijena energije nije inicirao realni gospodarski rast. Njima nije baš stalo do toga što bolje prolaze građani jer uz deflaciju realna vrijednost njihova domaćeg duga zapravo raste te se njihove fiskalne pozicije otežavaju. Stoga značajni broj europskih ministara financija i pokraj dobre deflacije ipak pritišće Marija Draghija u Europskoj središnjoj banci da neortodoksnom monetarnom politikom na bilo koji način proizvede inflaciju. Umjerena inflacija godila bi podjednako i kompanijama s visokim dugovima u eurima. Hrvatska i domaće kompanije, s obzirom na to da imaju dug u stranoj valuti, nemaju razloga zazivati inflaciju u eurozoni. Mi, jednostavno, trebamo uživati u dobroj deflaciji.

Ako govorimo o problemima koji proizlaze iz niske cijene nafte, možemo reći da su oni pretežno vezani uz zemlje koje su veliki proizvođači nafte.

U trenutku kad je cijena nafte na 11-godišnjem minimumu, dužnosnici prebogate Saudijske Arabije moraju iznenada planirati privatizaciju državnih kompanija i državnih udjela u lukama, željeznici, aerodromima, infrastrukturi, pa čak i bolnicama. Saudijska Arabija propustila je smanjiti ovisnost ekonomije o nafti u razdoblju viših cijena te se najednom našla u za njih nepoznatoj zoni gomilanja proračunskog deficita; našli su se u situaciji da moraju izdati, zamislite, nešto za njih neobično - državne obveznice. Princ Mohamad Bin Salman najavio je i podizanje domaćih cijena energije, privatizaciju rudnika, oporezivanje cigareta te do jučer potpuno nezamislivo uvođenje poreza na dodanu vrijednost.

Trošenje pričuva

Pravo je pitanje hoće li Saudijska Arabija, zemlja čijih 80 posto prihoda čine primitci od nafte, održati političku i socijalnu stabilnost ako se produbi ovogodišnji 35-postotni pad. Čini se da su se u Saudijskoj Arabiji ozbiljno zabrinuli jer su zaustavili trošenje deviznih pričuva i odlučili štedjeti. Ako Saudijska Arabija brzo ne uspije potaknuti rast neovisan o nafti, mogla bi se suočiti s brzim pogoršanjem stanja u zemlji u sljedećih 15 godina, procjenjuje McKinsey.

Idemo dalje. U donekle je sličnoj situaciji i Nigerija. Ovih dana nigerijski predsjednik Muhamadu Buhari kroz parlament gura najveći proračun ikad s ciljem drastičnog povećavanja državne potrošnje, poticanja gospodarskog rasta te, prvenstveno, otvaranja novih radnih mjesta i zaustavljanja rasula u zemlji. Ne treba posebno objašnjavati da će niže ovogodišnje cijene nafte stvoriti i nove, vrlo nezgodne probleme ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. JPMorgan Chase & Co. već je izišao s procjenom da je uz ove cijene nafte recesija u Rusiji u 2016. neizbježna.

Putin je pretprošli tjedan tijekom godišnjeg obraćanja brojnim novinarima rekao kako je najgore što se tiče ekonomske krize u Rusiji iza njih, ali je poprilično očigledno da će cijena nafte donijeti ne samo novu kontrakciju BDP-a te zaustaviti oporavak ruske ekonomije, nego i dovesti do novih pritisaka na pad rublje, kao i do rasta neugodnih inflacijskih pritisaka. Ove dvije zadnje posljedice niske cijene nafte u Rusiji u vrlo neugodnu poziciju dovode rusku središnju banku koja se dosta dobro hrvala ne samo s niskom cijenom nafte, nego i s ekonomskom blokadom zapadnih nacija. Ovako će morati zaustaviti akciju monetarnog popuštanja te je pitanje hoće li se zemlja naći u opasnoj spirali pada.

Bankrot kompanija

Ne mogu ni Amerikanci reći da nisu u ozbiljnim problemima. Uz skladišta i cjevovode prepune nafte, Amerikanci su nakon 40 godina liberalizirali izvoz nafte otvaranjem tržišta za male europske posredničke kompanije, ali je to zapravo tek mjerica koja ne može riješiti goleme dugove velikog broja kompanija koje su uspjeh gradile na eksploataciji nafte iz škriljevca. Međutim, inovacije i nove, alternativne tehnologije eksploatacije nafte imale su održivi poslovni model na razinama cijene od oko 80 dolara za barel. Sve te kompanije financirale su svoj razvoj na dug. I praktično su sve redom uzimale kredite ili izdavale svoje vrijednosnice tako da su jamčile za povrat duga futures ugovorima na cijenu nafte od 75 dolara ili čak višu. Tako je problem neisplativosti vađenja nafte skupljim tehnologijama postao i novi, golemi problem američkog financijskog sektora, čak veći nego onaj proistekao iz krize izazvane tzv. subprime zajmovima. Uz to, američke banke morale su srezati kreditne linije naftnim kompanijama za 15 milijardi dolara. Ove je godine bankrotiralo 80-ak američkih naftnih kompanija, tj. dvadesetak više nego lani. Nejasno je kako će ta priča završiti.

Najzanimljivije je da ne dolazi do smanjivanja ukupne proizvodnje nafte kako bi se podigla cijena. Analitičari su se ovih dana čudili neočekivanom rastu proizvodnje nafte u Rusiji. Ruske su kompanije, i uz otežani pristup zapadnim izvorima financiranja, uspjele proizvesti puno više nafte čak i na starim nalazištima u zapadnom Sibiru. Krivac su inovacije. No, to što je u prvih devet mjeseci Rusija uspjela povećati proizvodnju za značajnih 0,5 posto, malo je u odnosu na ono što su učinili u Sjedinjenim Državama. Oni su u istom razdoblju povećali output 1,3 posto. Saudijska Arabija ostvarila je još nestvarniji “uspjeh”. U razdoblju strmoglavog pada cijene povećali su proizvodnju velikih 5,8 posto. Kartel, možemo reći, pumpa, pumpa i pumpa. U prvo je vrijeme Saudijska Arabija, s višom isplativošću proizvodnje, imala, izgleda, naum dotući novu sjevernoameričku konkurenciju. Sada se, pak, čini da više nemaju izbora.