Kad je u pitanju praćenje formiranja nove Vlade, jedino što možemo zaključiti jest da nam barem, eto, nije jako dosadno. Zasad u tom procesu, u kojem bizarne informacije sustižu jedna drugu, još nemam bilo što za pohvaliti, osim imenovanja čovjeka s vrhunskim profesionalnim referencama, Tihomira Oreškovića, za mandatara.
U nizu irelevantnih informacija mogli smo tako primijetiti da se u vokabularu predstavnika Mosta smanjio broj ponavljanja riječi "reforme", dok su nas iznenada, iz nepoznatog razloga, počeli bombardirati kraticom "MUP" i terminima poput "sigurnost" ili "praćenje". Nije zapravo važno što je netko u Mostu iznenada zaboravio na korijene vlastite političke priče te se iznenada fokusirao na klasične igre grabljenja moći. Ne treba zbog toga žuriti sa zaključkom kako najvjerojatnije od suštinskih reformi neće biti ništa, kao niti zbog toga jer su nam Petrov i Karamarko već priznali da će im samo za dogovor oko administrativne reforme trebati barem šest mjeseci. Problem je ozbiljniji: svaka živa stanica hrvatskog političkog tijela zaražena je populizmom. Dodvorništvo masovnom i popularnom zagadilo je hrvatski politički zrak na najgori mogući način. Što zato jer neki zaista vjeruju u populizme koje zagovaraju, što zato jer se neki svjesno ulizuju masama i (ili)interesnim skupinama, a najviše zato što se svi jako boje tog istog populizma pa mu idu niz dlaku.
Nismo samo mi u problemu. Cijela europska politička scena jako dobro poznaje taj isti osjećaj već desetljećima. Problem populizma sa sasvim drugim namjerama jako je dobro opisao u ovotjednom intervjuu na naslovnici Financial Timesa talijanski premijer Matteo Renzi koji je poprilično oštro napao "prijateljicu" Angelu Merkel zbog propagiranja štedljivosti. Renzi je upravo štedljivost, koju inače ljudi instinktivno smatraju vrlinom, prozvao velikom opasnošću, i to zato što ugrožava njih, karijerne političare, koji "ni krivi ni dužni" postaju žrtve populizma. Dogodilo se da su zbog štednje, opisao je Renzi, pale vlade u Ateni, Varšavi i Lisabonu te se upitao kako će proći njegov kolega Mariano Rayoj u Madridu.
Naravno da je Renzi svjesno pobrkao lončiće - populizam kao uzrok problema u spomenutim zemljama (jer je odgađao reforme ili nametao preveliku javnu potrošnju) zamijenio je populizmom kao posljedicom. Renzi to barem čini svjesno, s vanjskopolitičkom agendom, a naši političari levitiraju između stanja nesnalaženja i neznanja pa klasičnom, "normalnom" zapadnom populizmu pridodaju primjese onog goreg, balkanskog i potpuno autodestruktivnog. Populizam kod nas nije samo alat dolaska i opstanka na vlasti, kao u Renzijevu slučaju. Populizam u Lijepoj našoj prijestolnica je potpunog idejnog hohštapleraja. Antikvasac gospodarskog rasta!
Što reći kad u prvom nastupnom intervjuu novi predsjednik Hrvatskog sabora kao predstavnik stranke desnog centra ima potrebu sam sebe proglasiti nekom vrstom pučkog socijalista-utopista kojem jako smeta to što bankari mogu imati nekoliko puta veću plaću nego premijer. Čemu to? Zarazna sklonost socijalističkoj uravnilovki zlo je koje se, izgleda, udobno smjestilo čak i u srcima hrvatskih "desnih konzervativaca". To zlo se, naravno, gnijezdi i u mozgovima svih lijevih ili tzv. reformskih snaga. Jedna od ključnih inicijativa Mosta jest rezanje plaća saborskim zastupnicima i ministrima.
O kako je otužno to gledati u zemlji u kojoj je godinama očigledno kako direktori velikih javnih tvrtki već imaju disfunkcionalno niske plaće i u kojoj je jasno da već provodimo politiku negativne selekcije državnih dužnosnika i službenika jer im ne možemo ponuditi konkurentnu plaću u odnosu na privatni sektor. Gdje će to završiti? Na tome da u javnom sektoru nakon deset godina redom rade manje sposobni? Ma vjeruje li itko da je saborskom zastupniku koji živi u Zagrebu te ima, recimo, nezaposlenu suprugu i dvoje djece, 9999 kuna zaista dovoljno za pristojan život koji će mu jamčiti nužnu političku neovisnost? Je li ideja da obitelj u kojoj su supružnici oboje zaposleni kao vozači u ZET-u živi bolje sa 14-15 tisuća mjesečno nego naš saborski zastupnik s nezaposlenom suprugom?
Populizam je u Hrvatskoj došao do točke u kojoj "popularna" politika niskih plaća za one najodgovornije više neće uništiti stručnu supstancu u javnom sektoru, nego će uništiti i esenciju same demokracije - istinsku političku neovisnost saborskih zastupnika. Misle li u Mostu da će ih ljudi više cijeniti ako imaju relativno niske plaće, a oni u HDZ-u da će ponovo dobiti izbore ako osiguraju da srazmjerno manje plaće direktorima privatnih kompanija te povećaju razinu zavisti prema imućnijima? Zbog čega to direktor zaista uspješne privatne tvrtke ne bi imao 10 puta višu plaću od premijera propale države ako se vodimo kriterijem nagrađivanja prema zaslugama? Je li konačni cilj uvesti državni ured za centralno planiranje svih plaća te tako sve skupa u državi učiniti nesretnima? Vjerojatno ne, ali čemu onda širenje demagogije o niskim ili "nesrazmjernim" plaćama? Umjesto ponavljanja te grozne priče bolje je provesti eksperiment konačnog egzodusa svake kompetitivnosti i kompetentnosti iz javnog sektora te pričekati vrlo predvidljivi rezultat - bankrot s posljedičnom implozijom socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava. Bar ćemo se naći na točki nekog novog početka.
Nažalost, populizam u hrvatskoj politici živi na stotine različitih načina. I metastazirao je na najgore moguće načine. Jedna od posebno agresivnih metastaza je širenje antipoduzetničke klime. Što zapravo dobiva političar kad proziva menadžere privatnih tvrtki za tobože previsoke nagrade osim osjećaja nezadovoljstva, produbljivanja opće ogorčenosti? Ma to je retorika koja će se kao bumerang vratiti svakom političaru. Upravo oni, političari, bit će žrtve niske razine javne komunikacije, a kao što smo svjedočili u zadnjoj kvaziaferi s radnim naslovom "Na skijanje pod pratnjom". Dogodila se na isti dan kad je novi predsjednik Hrvatskog sabora u Večernjem listu zazvao niže plaće za bankare. Koliko god te prozivke bile nepravedne prema predsjedniku Hrvatskog sabora, njegove vlastite riječi u cijelu situaciju unijele su dozu dobre stare poetske pravde.
Nažalost, poetska pravda ne može spriječiti širenja zla u čijem korijenu se nalazi opasna opčinjenost zvana zavist. Poetska pravda neće, primjerice, spriječiti novoizabrane zastupnike Mosta da pokrenu nove policijske hajke na vrlo ugledne poduzetnike i tako "poprave" poduzetničku aferu u zemlji. A čini se da je gospodin Bulj na dobrom putu da Emila Tedeschija temeljem stare i već provjeravane "afere" proglasi ratnim profiterom. E bila bi to svjetska "reforma" koja bi privukla valove stranog kapitala jer bi trenutačno vidjeli da su poduzetnici dobrodošla i omiljena bića u toj Lijepoj našoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....