Španjolska, Belgija i Hrvatska: život bez Vlade

Španjolska, u neravnopravnoj utrci, vodi za gotovo punu dužinu staze ispred Hrvatske, a obje u daljini vide gotovo nedostižan svijetao primjer Belgije, koja je nedavno punih 589 dana bila bez vlade s punim ovlastima, jer nije bila kadra složiti vladu u navodnoj naciji podijeljenoj jezično, pa tek onda ideološki. Španjolska danas broji 259 dana pod tehničkom vladom (iz koje je u međuvremenu otpala četvrtina ministara), prema čemu se najdugotrajnije talijanske tehničke vlade (Andreottijeve 121 dan 1972 te 126 dana 1979, odnosno Prodijeva 104 dana 2008) doimaju kao kratke međuigre - ali i Timov tim ima dobre šanse nadmašiti Andreottija, budući da tehničkoj vladi danas istječe 81 dan bez povjerenja, a u dva mjeseca nakon izbora proteći će ukupno gotovo 150 dana: izvrstan rezultat za novaka, gotovo amatera, koji je iz prvog pokušaja premašio prefriganog veterana kakav je bio Andreotti.

Španjolski obnašatelj premijerske dužnosti Mariano Rajoy mogao bi, bez prevelikog napora, zapravo ne čineći ništa, prispjeti barem do 400 dana. Kao relativni pobjednik ponovljenih španjolskih parlamentarnih izbora, ali i kao apsolutni gubitnik jer se pokazao nesposobnim okupiti ikakvu natpolovičnu većinu u dvama sazivima Kongresa zastupnika (donjeg ali presudnog doma španjolskih Cortesa), ucijenio je domovinu nedvojbenom prijetnjom: ili ja ili nitko.

Da bude sasvim jasno - ucjena ne glasi: ili moja Pučka stranka ili nitko. Da on osobno odstupi i ustupi predvodničko mjesto nekome stranačkom drugu manje umočenome u korupcijske skandale koji su ukaljali njegovu partiju, kompromis bi se našao. Glavna motivacija odbijanja Rajoya nije ideološka, nego moralna.

Štoviše, i moralna idiosinkrazija je prevladana u onom dijelu biračkog tijela koje teži konzervativnim građanskim rješenjima. Stranka Ciudadanos (Građani) koja je Rajoyevoj Pučkoj stranci otela degutirani i skandalizirani dio njezina biračkog bazena prošli tjedan se odlučila podržati Rajoya u glasanju o premijerskoj investituri, pa je svejedno omjer u Kongresu ostao 170-180. Ništa od toga.

Izvan tog bloka, kojemu su se pridružile manje konzervativne stranke s Kanarâ te iz Asturije odnosno Navare, ostala su otvorena pitanja koja cijepaju Španjolsku: zašto je Rajoyevim reformama (glavne su bile: reforma tržišta rada, povećanje poreza i rezanje socijale) glavnina tereta krize bačena na slabije, kroz eksploziju nezaposlenosti i ubijanje kupovne moći umirovljenika, te na Kataloniju, u kojoj je stoga ojačana težnja ka neovisnosti (a u pratećem porastu nacionalizma, onih koji govore kastilski, i Baski su se prvi put ponovo oćutjeli pod pojačanim pritiskom)?

Kako smo već napomenuli, Rajoy je za prvo glasanje o svojoj investituri odabrao kraj kolovoza, pokrenuvši mehanizam rigidnoga ustavnog kalendara, koji u slučaju neuspjeha formiranja vlade diktira raspuštanje Cortesa 31 listopada i glasanje osam nedjelja kasnije - baš na Božić po gregorijanskom kalendaru. Tako je mogao, ta sitna duša, optužiti socijaliste da su "ukrali Božić" i istodobno računati da će njegovi glasači biti voljniji taj dan disciplinirano obilježiti njegov logo na glasačkoj plahti (s nostalgijom pamtim kada se to zvalo listićem).

Oporbene stranke će pokušati u Cortesima promijeniti zakon i omogućiti da se glasa tjedan ranije, 18 prosinca, dovevši tako Pučane u dvojbu hoće li "ukrasti Božić". Ali ni to ne bi jamčilo da bi se nakon tih izbora situacija u Španjolskoj - gdje se bipolarna stranačka scena razbila na kvadripolarnu - mogla formirati ikakva, a ne samo stabilna vlada. Što bi tehničkoj vladi otvorilo još barem koji mjesec vegetiranja bez prava odlučivanja.

Izbori bi se mogli izbjeći kada bi vladu sastavili PSOE, Podemos i Ciudadanos, ali Podemos neće s Građanima, a i socijalistima postavlja uvjete kao da su oni jača stranka. Osim toga, glasovi katalonskih separatista bili bi uvjetovani podrškom ozakonjenju njihova referenduma o neovisnosti, a socijalisti tome nisu skloni.

Paradoks je da i bez vlade u punini funkcija Španjolska sjajno napreduje posljednjih mjeseci, ove godine bi njezin društveni brutoproizvod mogao biti čak 3 posto viši nego lani (rastući brže nego u Sjedinjenim Državama, Francuskoj, odnosno Njemačkoj), ali to je uglavnom zamah inozemne konjunkture (ponajprije smanjenja cijene nafte, što je u džepovima građana ostavilo nešto više novca za potrošnju). Otprilike kao i u Hrvatskoj posljednjih mjeseci Milanovićeve vlade te ovih nekoliko mjeseci Oreškovićeve. Pri čemu je Španjolska prošla znatno bolje.

Ali ni to nije dugoročna utjeha za hrvatska oklijevala.

Predviđanja inozemnih stručnjaka glase da Španjolsku dogodine čeka novi ekonomski zastoj. Evropska unija je dopustila dvije godine za redom proboj budžetskog deficita radi oporavka, ali više neće, kaže Vladis Dombrovskis. To bi se donekle i prevladalo da su ove godine nisu povučeni ključni potezi - baš oni za koje bi trebala vlada s punim ovlastima.