SMIJEMO LI BITI GOLI PRED SVOJOM DJECOM? MIŠLJENJA STRUČNJAKA SU OPREČNA: 'Vjerujte osjećaju za svoj i njihov sram'

U rujnu mog osmog razreda ugostili smo njemačku obitelj na proputovanju Hrvatskom, dugogodišnje turističke goste našeg tetka iz Vrsara. Da tamo postoji nudistička plaža, znali smo oduvijek, da tetak i teta tamo rade, znali smo također, a anegdota o bakinu posjetu radnome mjestu svoje kćeri i danas se prepričava na obiteljskim okupljanjima. Te rujanske večeri, nakon što smo razvukli sve kauče i fotelje, naši su gosti izvadili snimku ljetovanja. Toj projekciji, osim njemačkog roditeljskog para, prisustvovala su i njihova dva sina mojih godina, moji roditelji i ja. Snimka počinje zalaskom sunca, kadar se potom premješta na roštilj, pa na mamu i dva sina. Zatim ide rez, a sljedeći kadar očito je snimala mama jer je sad tata bio u kadru, a čujemo njen glas: “Nasmiješi se, mahni u kameru”.

Tumačili su tko što radi i kako možda baš sad nije smiješno kao što je bilo, ali nas uvjeravaju da su umirali od smijeha. Povremeno bi se uključila i dva sina, buneći se zbog krivo protumačenih gesti. I dok su se oni zabavljali prisjećajući se netom završenog ljetovanja, moji roditelji i ja ukočeno smo gledali u ekran na kojem su ovi ljudi što nam sjede u dnevnom boravku cijelo vrijeme potpuno goli. Prešutno smo odlučili da im ne pokažemo koliko smo šokirani što su oni svi zajedno goli i što su to snimali i što nam to pokazuju. Više od golotinje tada me proganjao dojam da, iako su cijelo vrijeme svi goli i to je u toj dobi jedini važan kadar, ta snimka uopće s golotinjom nije imala veze.

Nitko na toj snimci ni jednom riječju ni gestom nije dao naslutiti da je golotinja ikakva važna ili nevažna stvar. Tako bi, zapravo, izgledala snimka ljetovanja bilo koje odjevene obitelji. Samo što bi, eto, bili odjeveni. Iako je tu večer i sljedeće dane moja obitelj naučila da su ovi naši nudisti bezopasni i posve slični nama kada su odjeveni (a bili su cijelo vrijeme boravka), nismo se ipak, hvala nebesima, odlučili za taj životni stil. Odlučili smo biti odjeveni, ali se ne šokirati previše ako tu i tamo ugledamo kakvog razgolićenog ukućana koji pretrčava hodnik jer je zaboravio ponijeti rublje u kupaonicu.

Proučavajući psihološku literaturu na ovu temu, nailazimo na oprečna mišljenja. S jedne strane, stručnjaci smatraju da je golo tijelo neodvojivo od spolnosti i u našoj kulturi najjasnija i izravna asocijacija na spolni odnos te se iz tih razloga pred djecom ne bismo trebali pojavljivati goli. Spominje se i dob od pete godine života kada djeca u svojem spolnom sazrijevanju počinju osjećati sram i nelagodu vezanu uz spolna obilježja. Drugi opet tvrde da djecu treba učiti da je spolnost puno više od tijela te da će izrasti u seksualno zdravije osobe ako kroz djetinjstvo ne doživljavaju tijelo kao tabu. Različite religije, ti najstariji moralni putokazi, tumače nagost od sablazni do svetosti, ponekad i u istoj religiji i u kratkom vremenu.

Michelangelov Posljednji sud na svodu Sikstinske kapele izvorno je obilovao golim tijelima da bi ih dvadesetak godina kasnije, kao posljedicu odluke Tridentskog koncila, rubljem i rupcima na sramotnim mjestima nadoslikao Daniele da Volterra, u umjetnosti zapamćen kao slikar gaćar. Ne zna čovjek više kome bi vjerovao, skini se - obuci se, skini se - obuci se, kroz povijest, kroz umjetnost, kroz religije, kroz znanost, skini se - obuci se kao na kakvom liječničkom pregledu. Ipak, stalno se provlači u svim psihološkim savjetima nešto čemu bismo trebali vjerovati. Vjerujte, kažu, osjećaju. Osjećaju za svoju djecu, za svoj i njihov sram i nelagodu, zdravo spolno sazrijevanje, vaš odnos. I ne zaboravite pritom, napominju i to, osjećaj za svijet koji ih čeka izvan vašeg doma.