ETIČKA DILEMA Je li u redu napisati lektiru umjesto djeteta?

Nema tome dugo, a sva je prilika da će se i ponoviti, gospođa iz mog ulaza sjedila je na balkonu i čitala roman Henryka Sienkiewicza “Kroz pustinju i prašumu”. Svako poslijepodne, kad bi pomela pod u kuhinji i otresla mrvice sa stolnjaka, uzimala je šalicu kave, olovku, bilježnicu tvrdih korica i dječji avanturistički roman. Moja nepristojna i neodoljiva navada da u dokolici promatram susjede na balkonima i užasno arhitektonsko rješenje koje, osim blizine balkona, uključuje i tanke zidove, donijeli mi su saznanje da ta vrijedna domaćica svome sinu piše lektiru.

Tako se to, naime, naziva - pisati lektiru. Što bi bilo točno kada bi je učenik pročitao. Ona je njemu i čitala i pisala lektiru. Jer je on (tanašni zidovi i otvoreni prozori omogućili su mi i to saznanje) bio prehlađen. Postoji znanstvena disciplina koja se vrlo precizno bavi najistinijim detaljima ljudskog ponašanja, a zove se primijenjena analiza ponašanja. Ponekad se može naći i pod imenom menagement ili upravljanje ponašanjem. Što zvuči strašno i asocira na manipulaciju, a ako ste pobornik teorije zavjera i još znate da je osmišljena u SAD-u, možete lako pomisliti da se njezinim principima služe tajnoviti zli ljudi kojima, nesvjesni, služimo. Međutim, stručnjaci koji su osmislili i ponudili svijetu na korištenje ovu zgodnu spravicu za upravljanje ponašanjem nisu ništa pametniji od naših prosječnih baka. Oni samo imaju više metoda analize, ali domaća intuicija nimalo ne zaostaje za tom suvremenom znanstvenom disciplinom. O čemu se, dakle, radi i kakve veze ima s gospođom iz ulaza i našom dilemom. Ukratko, to bi zvučalo ovako: Ako si dobar, dobiješ nagradu. Ako nisi dobar ne dobiješ nagradu.

Ako se bacaš po podu pa ti kupimo čokoladu da prestaneš, ti ćeš naučiti da se do čokolade dolazi bacanjem po podu. A roditelji, s druge strane, nauče da se bacanje po podu u tren oka riješi čokoladom. Što nam drma znanost iz temelja jer dolazimo do čudnovate konstrukcije, moralne nelogičnosti i raširene svakodnevice koja glasi: Ako nisi dobar, dobiješ nagradu. Nije ovaj osnovnoškolac, jasna stvar, ni zločest ni kriv zato što je prehlađen. Nije ni ova gospođa potpuna odgojna neznalica, brižna je to i požrtvovna majka. Hoće li, međutim, naš šmrcavi junak shvatiti što njegova majka zaista radi te se, kad se osovi na hitre nožice, udubiti u afričke avanture čuvenog poljskog putopisca? Ne možemo to znati, ne znamo što je majka radila prije, ne znamo od kakvog je materijala sazdan ovaj šestaš, ne znamo je li upala virusna ili bakterijska. Premalo podataka imamo da olako donesemo zaključak. Stoga, da vidimo što kaže znanost, a što kaže baka. Primijenjena analiza ponašanja tvrdi da bi se mogli dogoditi sljedeći scenariji: a) Učenik će povezati stanje smanjene spremnosti za učenje s mogućnošću izbjegavanja zadataka (što mu predstavlja stanovitu ugodu) te će se u budućnosti intencionalno dovoditi u stanje smanjene spremnosti za učenje ne bi li opetovano izbjegao zadatak; b) Učenik će povezati stanje slabosti s pojačanom majčinskom brigom te će joj se u budućnosti slobodno obratiti za pomoć u stanjima slabosti; c) Majka će iz ovog školovanja izaći kao načitana i samosvjesna žena, a onda su mogući nezamislivi scenariji.

Znanost nam, čak i ona koja se bavi posve životnim životom, ovdje nije bila od velike pomoći. Dapače, kolegica koja se bavi primijenjenom analizom ponašanja tvrdi da bismo kroz neko dulje vrijeme trebali promatrati ponašanje, ustrajno ga i precizno snimati i analizirati i prema tim podacima odrediti daljnje postupanje... ali ja zbilja ne mogu toliko stajati na balkonu. A baka? Pitala sam i baku, nisam bila sigurna u vlastite zaključke. Baka je rekla: “Dušo, zdravlje je najvažnije. Mali će ovako pomislit’ da je najvažnija lektira. A nije. Nego zdravlje. Neka ona njemu skuha juhe i čaja. I luka neka mu daje. Neće lektira uteć’. Tako će znat’ i da ga voli i da mora čitat’ i pisat’. Čiji je to mali?”