Skandal sa sumnjivom dodjelom stana koji u sjeni afere SMS kompromitira Vladu pravi je test Plenkovićeve tolerancije za klijentelizam

U sjeni afere SMS-ovi, koja će se još dugo valjati ili prema bolnom rasplitanju ili prema zataškavanju, slabo je primijećen događaj koji naročito kompromitira ovu Vladu, pa i premijera osobno, budući da se o tome nije očitovao.

Radi se o slučaju dodjele državnog stana navodnom pukovniku HVO-a Bruni Paureviću koji nije imao status branitelja, ali se zato za njega osobno zauzeo ministar branitelja Tomo Medved. Očito mimo procedura, jer gospodin Paurević, prema svim saznanjima, nije udovoljavao propisanim kriterijima prema kojima bi mu se uopće mogao dati na korištenje stambeni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske.

Budući da premijer, evo i ovih dana, u jeku afere SMS, voli o sebi naglašavati kako su mu zakonitost i procedure ispred svega - navodno i ispred poneke prilike da iskoristi određena saznanja za političko sređivanje u HDZ-u - od Plenkovića se očekivalo da će barem pokazati interes za ono što svakome zvuči kao nedopustiva zloporaba: jednom je gospodinu, dakle, koji za sebe tvrdi da je bio pukovnik HVO-a, ali dosad nije uspio riješiti status hrvatskog branitelja, predan ključ stana na izvrsnoj zagrebačkoj adresi, gdje četvorni metar stoji iznad 2000 eura, i to s lijepom kvadraturom i parkirališnim mjestom. I sve se to dogodilo ne indirektno, preko nekog vozača ili referenta ili portira, nego se, eto, za gospodina Paurevića osobno založio i potpisom izložio sam ministar branitelja Tomo Medved.

Da je stvar problematična čak i neovisno o vječno skeptičnim novinarima, pokazuje i to da je jedan drugi ministar u Vladi, onaj kojem je povjerena na čuvanje i oplođivanje državna imovina, zbog Paurevića protestirao čak do granice da je uputio u proceduru zahtjev da se suspektno useljenog stanara što prije deložira (doduše, tek nakon što je prozor s ilegalno obnavljanog stana pao na prolaznike).

Očito se na slučaju Paurević odvija sukob u Vladi u vezi s principima prema kojima se osobama koje nemaju uvjete ipak mogu dodijeliti - ne neki bagatelni prostori, nego kapitalni stanovi u vlasništvu Republike Hrvatske. O tom sukobu, koji se više od mnogočega izravno tiče svih građana i svih poreznih obveznika, Vlada i premijer šute.

Ono što premijer Plenković još nema u Brkićevu slučaju, i tko zna hoće li imati, to neprijeporno već ima u slučaju stana u Petrinjskoj ulici u Zagrebu: vezu između nedopuštene radnje i konkretnog ministra. Ili, ako toga nema, to jest ako je Paurević stan dobio legalno, na temelju neke druge zasluge za koju javnost još nije saznala, krajnje je vrijeme da Vlada i ministar obavijeste građane o čemu se tu, ustvari, radi. Te koliko je još osoba bez uvjeta useljeno u državne stanove?

To je pitanje koje itekako zanima i brojne branitelje koji ne uspijevaju primjereno riješiti svoje socijalne ili stambene probleme, a imaju neprijeporan braniteljski staž i zasluge: je li gospodin Paurević u Petrinjsku 31 useljen preko veze i mimo zakona? Ako nije, prema kojim je propisima i kriterijima useljen? Ali ako je ipak bilo prekršaja, tko je za to odgovoran te kako to i kada premijer namjerava riješiti?

Jednostavno da jednostavnije biti ne može.

Osim ako se već na ovom slučaju ne ljulja premijerova priča o striktnom vođenju države, bez osvrtanja na podobne, privilegirane, moćnije, opasnije...

Treba, dakle, promatrati hoće li premijer, koji se silno trudi u vezi s imidžem tvrdog sljedbenika procedura, uoči vukovarskog prosvjeda odvažno otvoriti priču o ministrovoj ulozi u dodjeli stana u Petrinjskoj 31 ili će zbog pokušaja gašenja drugih vulkana ovaj “vulkančić” ostaviti aktivnim. Ne bude li reagirao, to bi moglo stvoriti dojam da mir u stranci kupuje uz ostalo i toleriranjem određenim krugovima da se ponašaju izvan okvira koje inače proklamira kao dopuštene tijekom svoga mandata.

Slučaj Paurević, osim toga, u kontradikciji je s nastojanjima Plenkovićeve Vlade da tobože principijelno riješi stambene nepravde iz prošlog stoljeća: potrudili su se, naime, promijeniti propise tako da uglavnom prekupcima vrate stanove od kojih su mnogi poslije Drugog svjetskog rata bili useljavani na sličan način na koji je sada useljen ovaj u Petrinjskoj 31. To što se događa medvjeđa je, ili Medvedova usluga hrvatskim braniteljima jer stvara stigmu nad pretežno poštenom, skromnom i vrijednom populacijom hrvatskih branitelja koji zaslužuju i brigu i respekt i svaku razumnu potporu kroz život, kao i njihove obitelji.

Premijer koji tvrdi da je opterećen jedino interesom građana, da nije impresioniran nikakvim interesnim krugovima i da se ne da zaplašiti ni od kakvih društvenih skupina ili stranačkih struja, priliku da o sebi na taj način govori ipak, izgleda, kupuje ustupcima i dopuštanjem specijalnih, privilegiranih pozicija. Ministar Medved zasad je najdrastičniji primjer člana Vlade koji uopće ne osjeća nikakvu obavezu da odgovara cjelokupnoj javnosti, a ne samo onom dijelu populacije za koju je on osobno uvjeren da je trenutačno zastupa u Vladi.

Ministar Medved izbjegava uglavnom sva pitanja novinara i redovito se oglušuje o zahtjeve da s javnošću podijeli konkretne informacije iz djelokruga svojeg ministarstva. To je nešto što premijer iz nekog razloga tolerira, a na slučaju Paurević taj principijelni problem dobiva dodatnu vidljivost.

Doista, smije li, recimo, političaru koji je voljan pripomoći da na vukovarskom skupu, ili bilo gdje danas-sutra, bude što manje povika protiv Vlade, smije li takvom ministru biti dopušteno više nego nekome tko će možda sudjelovati u tome da protivljenje Vladi bude snažnije artikulirano?

Unutarstranačke ravnoteže ne bi se ipak smjele postizati niti moderirati namjernom različitom tolerancijom na ono što je u politici moralno, dopušteno, zakonito. Dodjela stana u Petrinjskoj 31 ne bi smjela proći neprovjereno i nesankcionirano samo zato što je netko tko je u to upleten i odgovoran trenutačno možda “na pravoj strani”. Ili je barem pristao da ne bude na “krivoj strani”. Uostalom, koliko bi tih neprincipijelnih saveznika koji su inače s one strane procedura trebalo tolerirati premijeru u njegovu pokušaju (koji već prilično dugo traje) da umanji utjecaj jednog, dvojice ili trojice koji mu se najmanje uklapaju? Okej, Kalmeta, Bandić, Glavaš... koliko još?

I na kraju, koliko će još dugo zvučati logično i uvjerljivo da je Plenkovićev HDZ nešto bitno drukčije od svih dosadašnjih HDZ-a bude li se prema otkrićima nedopuštenih radnji reagiralo kao u slučaju Paurević - selektivno, ograničeno, ovisno o protagonistima i trenucima?

Oportunizam i nulta tolerancija jednostavno ne idu zajedno.