HOĆE LI 'SLUČAJ BRKIĆ' BITI PRIJELOMNA AFERA? Jesu li u HDZ-u napokon shvatili kako se jedino mogu riješiti ovakvi problemi?

Donekle je logičan napor najviših dužnosnika HDZ-a, onih kojima je dopušteno istupati i prenositi službena stajališta stranke, da aferu Milijan Brkić - a tu mislimo na seriju novih i osvježenih starih optužbi na račun drugog čovjeka stranke - na silu guraju od sebe​​ kao isključivo procesnu, pravosudnu, “dorhovsku” stvar, kao predmet s kojim se uopće ne bave oni nego neke druge “institucije sistema”.

Predsjednik Vlade, koji i inače neumjereno često i zaista preopširno komentira dnevne događaje, kao da se ovih kompliciranih dana pojavljuje još i više, a svaku novu priliku koristi da po tko zna koji put istakne kako se tu nipošto ne radi o političkom obračunu između njega i Brkića, nego o nezgodnoj stvari o kojoj će politika tek naknadno reći svoje, kad i ako za to dođe vrijeme.

“Nismo mi”, “nema to s nama veze”, “ne sudjelujemo u tome”, “očekujemo da se to istraži” i slično.

To potiskivanje logično je međutim jedino iz perspektive otuđenih, nereformiranih političarskih struktura koje i dalje zanemaruju kako su za moral politike zainteresirani prije svega građani, svakako mnogo više od DORH-a ili sudova. Te da se ne treba stidjeti političkog obračuna u HDZ-u jer građani upravo priželjkuju svaki sukob koji bi protresao i popravio sustav.

Problem je naravno kad se slože razlozi za sumnju da se politički proces isprepliće s pravosudnim, ali baš zbog toga politika mora reagirati na vrijeme. Politika koja kupuje vrijeme čekanjem pravosudnih raspleta nije autentična ni obećavajuća. To je obrazac koji se, osobito kad je HDZ u pitanju, ponavlja u beskonačnost: uvijek netko “padne”, stranka to počisti kao vrijedan smetlar u zoru, i dalje se sve nastavlja uglavnom po starim pravilima.

Pitanje mogućih zloporaba i protuzakonitosti pravosudno je pitanje, ali državu u kojoj cure podaci, kompromitiraju se istrage, skrivaju afere, naopako koristi obavještajni aparat i u kojoj na koncu ne funkcionira pravosuđe, takvu državu nije mogao stvoriti niti je takvom razvijati i održavati pojedinac, koliko god spretan bio. Političku odgovornost za naopako izgrađen sustav u najvećoj mjeri ima HDZ koji je upravljao Hrvatskom najdulje od uspostave države.

U tom smislu, kakvu uopće težinu ima premijerova poruka “pričekajmo DORH” kad već sutra doznajemo da je iz DORH-a nestao ključan spis?

Nitko tko nema snage i nije u stanju ozbiljno promijeniti strukture ne može sebe emancipirati od odgovornosti za sustav kakvom se čudimo. Andrej Plenković procijenio je na početku mandata, prije dvije godine, da promjene u HDZ-u i društvu neće moći poduzimati energično. Nije se odvažio ići ni na unutarstranačke izbore na kojima bi uspostavio strukturu bližu njegovim idejama, a već je prije prvog dana bilo jasno da između njega i zamjenika Brkića nikad neće biti uspostavljen odnos povjerenja. Nije htio na prijevremene izbore u prilikama kad se to činilo mogućim (nakon ispadanja Mosta ili poslije nagodbe oko Agrokora).

Odlučio je da će nove odnose u HDZ-u i parlamentu nastojati uspostaviti inženjeringom i u tome mu i dalje mnogi asistiraju. Mijenjaju se stranački dresovi, kupuju zastupnici, bubri jedna ucjenjiva većina koja nema veze s izborima ni s glasačima. Iako sada djeluje neurušiva, ta tvorevina sigurno nije ni kvalitetna ni dugoročna. Savezi koji se na tom putu stvaraju oživljavaju razne bizarne i zaboravljene karijere, političari koji su odslužili kazne ili prolaze kroz procese postaju ključni za opstanak koalicije i Vlade. Jedni negativci pomažu u eliminaciji drugih negativaca. Nespojivi partneri pridržavaju ljestve kao neki gigantski, ljuljajući potporanj virtualnom projektu mijenjanja Hrvatske.

Zašto virtualnom? Zato što se prava promjena može odviti isključivo u suradnji s građanima, a ne u iščekivanju DORH-a. Onog trenutka kad u HDZ-u budu mogli mijenjati sustav političkom snagom i legitimitetom, a ne samo odbacivanjem pojedinaca u krajnjim situacijama, u stilu gušterova presvlačenja, e tad će novi predsjednik HDZ-a moći reći da je preuzeo kontrolu nad procesima.

Dotad će to o njemu moći govoriti samo oni koji ga, svatko iz svojih razloga, izdašno daruju epitetima sporog, ali upornog genija, koji će nas “sve iznenaditi” i koji će “svima pokazati”.

Mi ovih dana opet pratimo slučaj jednog političara i zabavljamo se političkom i pravosudnom sudbinom jednog jedinog čovjeka, no važno je znati da se sve to odvija u društvu u kojemu taj pojedinac i dalje ne može biti pobijeđen političkim sredstvima nego može pasti isključivo uz pomoć represivnog aparata.

Nejasno je kako će završiti stvar s Brkićem - u ovom trenutku ima podjednako onih koji vjeruju kako je “gotov”, kao i ovih drugih koji predviđaju da će se “izvući”. No to svakako nije presudno. Neizvjesno je i to koliko će duboko istražitelji zagrabiti. Ono što je mnogo važnije jest jesu li u HDZ-u, nakon svih pogrešaka i pouka iz prošlosti, pa i ove o kojoj sada raspravljamo, jesu li shvatili da se radi o krupnom problemu koji se ne može riješiti prigušenim obračunima ograničenih dometa, nego samo tektonskom promjenom odnosa prema politici, javnim funkcijama, trodiobi vlasti, neovisnosti pravosuđa, interesima javnosti, transparentnosti rada i upornim ostvarivanjem rezultata na korist građana.

HDZ je stranka koja se predugo vodi u ovisnosti i u iščekivanju aktivnosti DORH-a. Plenković tome još nije uspio doskočiti. Ciljevima koje sve vrijeme izgovara natovario je na sebe velika očekivanja i obaveze: on može uspjeti jedino ako će doista stvoriti uvjete da se ekonomske bitke ubuduće vode na tržištu, da se politički ratovi dobivaju u strankama i parlamentu, da se kriminal kažnjava kroz neovisno pravosuđe i da se vlast osvaja i potvrđuje na izborima.

Poštapalica “pustimo da institucije odrade svoj posao” preslab je ulog u tako težak i obiman posao.