Premijerovo umijeće u stvaranju neprijatelja

Ničim izazvan premijer Zoran Milanović s jednog je javnog skupa predsjedniku Republike poručio da je muljator i neiskren prema javnosti. Za razliku od njega, koji je propovjednik istine i zato nepopularan i nevoljen! Referirajući se na pogrešno tituliranje, ni po čemu važno, Milanović je doslovce rekao: “Nisam predsjednik i nikad neću biti predsjednik Republike Hrvatske iz niza razloga, a jedan od njih je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne smije lagati, ali ne mora reći svu istinu. Zato moj posao nije da budem popularan i voljen, nego da se otrijeznimo i shvatimo što je istina. Moramo se otrijezniti od iluzije da imamo ono što nemamo.”

MILANOVIĆ 'Nikada neću biti predsjednik države jer on ne mora govoriti istinu, a to ljudi ne žele slušati'

Potpuno paušalna, neobjašnjena i neracionalna pljuska šefu države, svakom, pa i aktualnom, još jednom potvrđuje premijerov status velemajstora stvaranja neprijatelja. Nitko se kao on ne zalijeće tako lako, baš kao da ih traži, u nepotrebne i unaprijed izgubljene bitke. Kao što je svojedobno bagatelizirajućim tonom, s elitističkih visina, govorio o Špičkovini, pa mu se osvetilo, sada je na sličan način doveo u pitanje istinoljubivost Ive Josipovića. Koji će - da apsurd bude potpun! - na predsjedničkim izborima biti kandidat SDP-a.

Dezavuirati vlastitu akviziciju - to radi samo Zoran Milanović! Premijer je u više navrata već pokazao da ne cijeni instituciju predsjednika Republike i generalno je vrlo sklon da vlastitu veličinu dokazuje omalovažavanjem i ponižavanjem drugih. Ali takvim ponašanjem saveznike neće privlačiti, nego će ih ih rastjerivati. Što se već dalo primijetiti. Napuštenost je postala jedan od glavnih problema s kojima se njegova Vlada suočava. Ogromnu popularnost s početka mandata Kukuriku je pretvorio u svoju rekordnu osamljenost.

Tvrdnja da je nepopularnost posljedica premijerove istinoljubivosti i reformskog smjera samo je umjetno stvaranje alibija. Milanovićevo samopromoviranje u vrhovnog svećenika istine, onoga koji će istinom otrijezniti narod, ne drži vodu. Jer, kad šef Vlade kaže: “Ljudi, previše trošimo!”, kome se on zapravo obraća? Građanima koji već odavno svoje troškove režu i krote? Privredi koja je, potpuno iscijeđena, na aparatima? U ovoj državi previše troši samo država, a u tom su pogledu u Milanovićevim rukama i sukno i škare.

Ako je konačno shvatio ono što je najveći dio Hrvatske na vlastitoj koži već iskusio, onda: Premijeru, dobro jutro! U njegovu se slučaju može govoriti samo o kasnom paljenju i zakašnjelim istinama. I, nije Milanović nepopularan jer narodu govori istinu, nego zato što zatečenu surovu istinu nije uspio promijeniti. A nije uspio jer je i sam plovio bespućima nerealnosti i iluzija. Istina o stvarnom stanju tek mu sjeda u glavu. Njegovu su otrežnjenju, čini se, bitno pomogle direktive iz Bruxellesa.

Jednako je netočna i prazna i njegova jeremijada da nije imao potporu za reforme. Da se u svakoj potrebnoj promjeni našao pred zidom otpora. Hrvatsko je društvo - to je poznato - prilično inertno. Ali, upravo je Milanović prvi odbio prijedloge da se “bolni rezovi” i reforme povuku odmah, na početku mandata. Ni sada nije spreman na sveobuhvatno pospremanje i racionaliziranje države.

Čitave strukture gutača novca - primjerice, državnu upravu i teritorijalni ustroj države - ostavio je nedirnutima. Dok su svi, od ekonomista, Hrvatske narodne banke do Europske komisije, vikali: Rezovi rashoda, štednja države i reforme, premijer se kapricirao i tvrdio da će čuvati socijalnu supstancu. Koja je danas ugroženija nego na početku njegova mandata. Usto, kukanje da zbog otpora ništa ne može promijeniti kao da je prepisao od svoje prethodnice Jadranke Kosor.

Ni ona, cvilila je, ništa nije mogla poduzeti jer je bila bez podrške. Čak i da je zaista tako, čak da vladajući nisu i sami antagonizirali javnost, imperativ je premijerske odgovornosti uraditi sve što je u interesu nacije neminovno. Bez obzira na otpore. Uraditi ili odstupiti.

Zato i nedavna Milanovićeva izjava da mu za izvlačenje Hrvatske treba deset godina - svjestan je, kaže, toga da ga narod toliko neće trpjeti, ali Hrvatska, tvrdi, nema alternative - ta je izjava možda najporaznija konstatacija prave prirode njegove vlasti. Premijer ne govori da će opstati zato što je dobar i sposoban, ni zato što uspješno radi svoj posao, nego zato jer nema boljih.

To nije glas samouvjerenosti, to je izraz obaranja kriterija. Pristajanje na nezadovoljavajuće. Na tavorenje. Kakvi smo, takvi smo, narod nas mora podnositi, to je njegova poruka. Sigurno nije točno da Hrvatska nije sposobna iznjedriti vlast koja bi bila kadra izvući zemlju iz gliba. Ali i neovisno o tome, u ozbiljnim, demokratskim državama vladajuća garnitura koja se pokaže neuspješnom mora otići, pa se na izborima traže novi igrači.

Milanović bi se morao zamisliti jer su već i mainstream mediji, ne slučajno ekonomske provenijencije, počeli prizivati njegovu ostavku. “Posljednji je trenutak da ode s premijerskog mjesta… Dvije i pol godine bahatog glavinjanja bilo je dovoljno. Čak i za hrvatske političke i ekonomske standarde”, pišu. Svojim stampedom raspojasane retorike, podivljalih metafora i svađalačke intonacije - umjesto obećanog stampeda investicija i optimizma - Milanović samo osnažuje takve zahtjeve.