DAVOR BUTKOVIĆ Zoran Milanović se zapravo ne razlikuje bitno od Račana

Kada je umro, potkraj travnja 2007. godine, Ivica Račan bio je uvjerljivo najpopularniji hrvatski političar. SDP-ov rejting nakon Račanove smrti odletio je na nevjerojatnih 45 ili 46 posto, u dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje se, uz pjesmu Vice Vukova “To je tvoja zemlja”, održavala komemoracija, bila se okupila skoro cijela politička i javna Hrvatska, a među građanima, na ulici, mogle su se osjetiti iskrene i masovne simpatije prema prvom nehadezovskom hrvatskom premijeru.

Račanov nasljednik Zoran Milanović danas je među najnepopularnijim hrvatskim političarima, SDP bilježi razmjerno niske rejtinge, Vladi gotovo nitko ništa ne vjeruje, a ekonomski su rezultati takvi kakvi jesu: u bilo kakvom PR materijalu za SDP bolje ih je uopće ne spominjati. Čini se, dakle, da su razlike između Ivice Račana i Zorana Milanovića upravo goleme.

Površna analiza njihovih karaktera, njihova odnosa prema javnosti i njihovih političkih taktika također ukazuje na nedostatak značajnih sličnosti između dvojice socijaldemokratskih premijera. Račan je bio miran do flegmatičnosti (barem tako misle oni koji ga nisu dobro poznavali). Bio je, navodno, razmjerno neodlučan, tih, promišljen i lukav. Milanović je, s druge strane, neobična kombinacija dalmatinskog temperamenta i zagrebačkog uličnog, pomalo huliganskog mentaliteta, što ga dovodi u bezbrojne javne sukobe.

Račan je u Saboru nastojao okupljati (“Politički vođa gradi konsenzus”, rekao bi Martin Luther King), dok Milanović sabornicu koristi za obračune s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Račan je bio sjajan taktičar koji je iza scene, često i velikim ustupcima, postizao željene političke rezultate.

Osobno sam, u društvu Dražena Budiše, slušao Račanov telefonski razgovor s Vladimirom Šeksom, u listopadu 1999. godine, kada su Račan i Šeks dogovorili novi sastav Ustavnog suda, u zamjenu za što skoriji datum parlamentarnih izbora. I Budiša i ja (sva trojica smo tih dana boravili u Londonu), bili smo prilično zapanjeni lakoćom Račanova pristanka na ulazak Vice Vukojevića u Ustavni sud. Zauzvrat, HDZ se definitivno složio da se izbori održe 3. siječnja 2000. godine te je prihvatio pojedine Račanove kandidate za ustavne suce.

Milanović je slab taktičar: nije, primjerice, uspio okupiti saborsku većinu potrebnu za promjenu Ustava. Pri pokušaju okupljanja te većine, Milanović je računao da će se Milorad Pupovac, kao njegov izaslanik, uspjeti dogovoriti s HDSSB-om, što se pokazalo prilično naivnom kombinacijom. Račan je uspijevao ostaviti dojam mudrog i promišljenog političara koji uvijek umjerenim, načelno tolerantnim stavom, uspijeva amortizirati svoje političke slabosti. Milanović je pak impulzivan čovjek, koji je previsokom intonacijom uspio stvoriti niz protivnika.

Kada je riječ o stranci, notorna je činjenica da je Ivica Račan vrlo, vrlo čvrsto kontrolirao SDP, kao i svoju Vladu: od famozne čistke radikalnih ljevičara i “Jugoslavena” (pa je tako SDP postao snažno nacionalno senzibilizirana stranka) početkom devedesetih, do raskida s glavnim koalicijskim saveznikom Draženom Budišom, Račan je bio potpuno nemilosrdan u eliminaciji potencijalnih političkih protivnika, suparnika, pa i eventualno štetnih neistomišljenika. Milanović se, pak, ne uspijeva izboriti sa sada već očiglednim središtem stranačke pobune u Ministarstvu financija: ne želim ovdje reći da bi Račan nužno izbacio Linića - dapače, on je desetak godina tolerirao Bandića, koji je u stanovitom smislu nešto maligniji slučaj - ali bi se s njime dogovorio.

Zoran Milanović, pak, uopće nije zainteresiran za dvorske igre, u kojima je Račan, čini mi se, i osobno uživao: on se ponaša kao da se Vlada i vladajuća koalicija uistinu mogu voditi prema dogovorenim političkim načelima, što je, naravno, naivno.

Račan je, naposljetku, na javnoj razini bio neobično socijalno osjetljiv: dok je obnašao premijersku dužnost živio je u ne osobito lijepom stanu u Badalićevoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci; vozio se u Passatu. Naravno, čim je izgubio izbore preselio se u mnogo luksuzniji stan, u jednoj od donjogradskih palača. Danas su građani materijalno puno senzibiliziraniji nego prije desetak godina, što, međutim, nije omelo Milanovićevu Vladu da se upusti u masovnu nabavu novih auta.

No, ove, kao i mnoge druge razlike između bivšeg i sadašnjeg predsjednika Socijaldemokratske partije ustvari prikrivaju njihove značajne sličnosti, i kada je riječ o uspjesima, i kada je riječ o neuspjesima; i kada se radi o njihovim dobrim i o njihovim slabim političkim osobinama.

Račanova je Vlada, recimo, zabilježila još veći postotak nezaposlenosti od Milanovićeve: u jednom je trenutku broj nezaposlenih prešao 400 tisuća. Nadalje, SDP je u vrijeme Račanove Vlade znao postizati slabije rezultate u istraživanjima javnog mišljenja (mislim da je negativni rekord iznosio 14 posto). Račanova se Vlada može pohvaliti nekim drugim, vrlo dobrim ekonomskim rezultatima (famozni rast BDP-a od 5 posto), ali u mnogo povoljnijem gospodarskom okruženju, i zahvaljujući državnim investicijama, koje su sada nemoguće.

No, ono što najviše ujedinjuje Račana i Milanovića jest jasan pogled na Hrvatsku.

Račan je vidio Hrvatsku kao zemlju kojoj je, poslije Tuđmanova sustava, bila neophodna demokratizacija i što više tolerancije. Milanović vidi Hrvatsku kao zemlju kojoj je, poslije Sanaderova ležernog bankomatskog upravljanja državom, potrebno što više prava, uređenosti i strogosti. Milanović je, naravno, ideološki i intelektualno mnogo liberalniji od Račana, jer se njihov background drastično razlikuje: jedan je bio uvjereni radikalni ljevičar, koji se preobrazio u umjerenog nacionalnog socijaldemokrata, dok drugi nikada nije bio komunist, da bi se zadnjih godina približio liberalizmu.

I Račan i Milanović dijele snažan nacionalni osjećaj: radi se o iskrenom, pomalo plemenitom patriotizmu (plemenitom jer nije okrenut protiv drugih naroda), što ga je Račan usvojio krajem osamdesetih, dok mi se kod Milanovića čini izvornim i prirodnim.

Nadalje, i Račan i Milanović nisu prihvaćali pozive za veliku koaliciju, kao ni bajke o vladama stručnjaka: i jedno i drugo znakovi su razboritosti i političke odgovornosti. I prvi i drugi socijaldemokratski premijer suočavali su se, napokon, s jednakom mržnjom radikalne hrvatske desnice.

Ivica Račan, nažalost, bio je popustio Crkvi, zabranivši rad nedjeljom. Milanović nikada ne bi pristao na takav kompromis, jer su njegova uvjerenja donekle snažnija. Naposljetku i nažalost: Račan i Milanović, povijesno gledajući, dijele i jedno veliko ograničenje. Njihove agende nisu bile dovoljno moderne da bi ovu zemlju učinile uspješnijom, efikasnijom i slobodnijom. Račan nije imao vremena nadići to ograničenje svoga prvog mandata. Milanović bi, sredi li stanje u stranci i u Vladi, mogao doći u priliku da uspješnije upravlja Hrvatskom.