Pobjeđuje li Milan Bandić u sukobu na hrvatskoj desnici?

Milan Bandić vratio se na početak kampanje. Naime, u prvom predizbornom istraživanju Mediane za Jutarnji list, Bandić je za Jospovićem zaostajao 12,2 postotna poena (27,6 Josipović, 15,4 Bandić),dok je ispred Vidoševića vodio za 2,7 poena.

Prvo Medianino istraživanje obavljeno je između 10. I 17. studenog ove godine,uoči formalnog početka kampanje.

Drugo Medianino istraživanje, provedeno mjesec dana kasnije, na istom uzorku, donijelo je donekle različite brojke, ali gotovo jednake omjere.

Milan Bandić sada zaostaje za Ivom Josipovićem za 12,9 bodova, a vodi ispred Nadana Vidoševića za 3,4 boda.

Da nije bilo nekoliko Pulsovih istraživanja provedenih tijekom kampanje , činilo bi se kao da ovogodišnja izborna kampanja uopće nije utjecala na birače.

No, Bandić je prema Pulsu u jednom trenutku pao na treće mjesto, da bi u najnovijoj njihovoj anketi skočio za pet posto I relativno uvjerljivo pretekao Vidoševića(17 naprema 11).

Međutim, I ovdje valja upozoriti kako je Bandić od početka jedanaestog mjeseca, pa do početka ili sredine dvanaestog, zauzimao drugo mjesto, koje je, vjerojatno, nakratko bio izgubio I zbog izbjegavanja javnih nastupa.

S druge strane, učestalost Bandićevih spotova I novinskih oglasa, zbog čega su ga drugi sudionici TV_debate na HTV-u otvoreno proglasili lašcem( Boris Mikšić je poimenice kazao da Bandić lažno prikazuje troškove kampanje, dok su se drugi suzdržavali od spominjanja imena, ali su jasno rekli da neki od kandidata lažu o troškovima), sigurno je pomogla većoj Bandićevoj vidljivosti, te je mogla utjecati na dio birača.

U svakom slučaju, hijerarhija kandidata posve je ista kao I na početku utrke za trećeg hrvatskog predsjednika:Josipović, Bandić, Vidošević.

Svi su drugi, uključujući I Vesnu Pusić, koja je toliko superiorna u svim televizijskim diskusijama, da to već postaje neugodno za njene suparnike, gotovo beznadežno daleko od drugog kruga.Osim ako se ne dogodi malo čudo kao u slučaju kandidature Borisa Mikšića prije pet godina, kada je taj potpuni outsider zamalo izbacio Jadranku Kosor iz play offa sa Stipom Mesićem.

Borba za drugo mjesto zapravo je jedina stvarna tema prvog kruga predsjedničkih izbora.

Prvo je mjesto-barem tako kažu baš sve ankete- odlučeno već prije izbora, kada je postalo jasno da Bandićev odlazak iz SDP-a neće raskoliti biračko tijelo Socjaldemokratske partije.

Naprotiv , Ivo Josipović, kojeg je SDP namjerno samog gurnuo u kampanju, kako bi njihov kandidat pokušao osvojiti što više glasova onih ljudi koji nisu birači te stranke, uživa stabilnu podršku skoro trećine biračkog tijela prema Pulsu, odnosno četvrtine prema Mediani.

Ako tome dodamo sedam ili osam posto glasova za Vesnu Pusić, te ponešto glasova za Damira Kajina, ispada da bi lijeva opcija u prvom krugu ovih predsjedničkih izbora mogla osvojiti čak četrdeset posto glasova!

Ako se to dogodi, moći čemo govoriti o doista senzacionalnom uspjehu hrvatske ljevice.

Nasuprot tome, razjedinjena desnica, s tri izravna HDZ-ova kandidata, Andrijom Hebrangom, Nadanom Vidoševićem I Draganom Primorcem, ne može prikupiti ni trideset posto glasova.

Miroslav Tuđman, koji je-neovisno od toga što se ni u čemu ne slažem s njegovim političkim stavovima-kampanju vodio ozbiljno I sadržajno, ne dobiva gotovo ništa.

Dakle,prema svim predsjedničkim anketama čini se kao da u Hrvatskoj odjednom živi više glasača ljevice, nego desnice.

Kako znamo iz svih prethodnih parlamentarnih izbora, to , naprosto, nije točno:ljevica je dosad jedan, jedini put došla na vlast kada je Ivica Račan mobilizirao velik broj nacionalističkih birača, zahvaljujući udruživanju s Draženom Budišom.

Govoriti , pak, o dominaciji ljevice na primjeru dva mandata Stipe Mesića samo je prividno istinito:Mesić posljednjih godina inzistira na neobičnoj verziji antifašizma, I na drugim starinskim, anakronim vrijednostima s kojima moderna ljevica nema mnogo, ali Stipe Mesić je, ipak, ratni veteran HDZ-a, koji je bio prihvatljiv vrlo širokom krugu birača, od lijevih do nacionalističkih.

Što se, dakle, dogodilo s hrvatskim biračima, da odjednom masovno glasuju za ljevicu, dok se desnica bori za opstanak na sceni?

Ivan Aralica u jednom je uistinu značajnom I dobro napisanom tekstu, tiskanom u Hrvatskom slovu, jasno pokazao da su Hebrangovu kadidaturu (neovisno do toga što sam Hebrang nije podesna osoba za predsjednika), uništili Nadan Vidošević I Dragan Primorac.

Aralica, u skladu s teorijom zavjere od koje pati cjelokupna hrvatska radikalna desna scena, misli da su Vidoševića I Primorca podmetnuli stanoviti centri moći (Aralica tvrdi kako je Primorac zapravo Sanaderov kandidat), da bi anulirali šanse Andrije Hebranga I Miroslava Tuđmana.

Točno je, u svakom slučaju, da stranka koja daje tri kandidata ne može računati na pobjedu ni jednog od te trojice.

Drugi razlog za pad desnih kandidata jest posvemašnje narodno nezadovoljstvo Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Prema Medianinom istraživanju o popularnosti stranaka, koje je provedeno skupa s predsjedničkim istraživanjem, SDP vodi ispred HDZ-a za 8 posto, iako se SDP uglavnom politički pasivizirao dok ne prođu predsjednički izbori.

Razvidno je da sve više I više birača ne želi imati ništa s HDZ-om, pa tako ni s njegovim predsjedničkim kandidatima, što je I normalno s obzirom na bezbrojne korupcijske afere, I na sve lošije ekonomsko stanje u zemlji.

Ovim razlozima neuspjeha HDZ-ovih kandidata valja dodati I slučaj Milana Bandića.

Bandić, kako vidimo, osvaja između dvanaest I sedamnaest posto glasova.

Kandidati ljevice dobivaju skupa oko četrrdeset posto glasova.

Za Bandića, sasvim je jasno , ne glasuje baš niti jedan ljevičar ili liberal (osim , možda, Paola Magellija I Rade Šerbeđije, potpisnika kulturnjačke potpore zagrebačkom gradonačelniku), jer bi to značilo da se između 50 I 60 posto Hrvata opredjeljuje za ljevicu, što je, naravno, sasvim nevjerodostojno.

Milan Bandić svoje je glasove morao pronaći drugdje.

Budući da sva tri HDZ-ova kandidata, plus Miroslav Tuđman, jedva da mogu skupiti tridesetak posto ( a za Vidoševića sigurno ne glasuju samo HDZ-ovci), jasno je da je bivši šef zagrebačkog SDP-a duboko ušao u desno biračko tijelo.

Ove nedjelje, 27.prosinca, doznat ćemo je li, zapravo, Milan Bandić pobjednik bitke na hrvatskoj desnici:bitke koja je ponajviše obilježila ovogodišnju predsjedničku kampanju.

Dalje, uđe li Bandić u drugi krug, vidjet ćemo kako će se postaviti HDZ.

Hoće li, primjerice, Hrvatska demokratska zajednica podržati kandidata koji je dvadestak godina proveo u SDP-u, ili će vladajuća stranka naprosto ignorirati drugi izborni krug, što, međutim, ne znači da se dio Hebrangovih ili Primorčevih birača ipak neće opredijeliti za Bandića.

Da je prije samo pola godine , znači prije Sanaderove ostavke, bilo tko pretpostavio kako će se u drugom krugu predsjedničkih izbora naći jedan sadašnji, I jedan donedavni SDP-ovac, doslovno nitko ne bi povjerovao u takav ishod.

A takav je ishod sada sasvim vjerojatan.

Što, zapravo, govori o sve dubljoj krizi hrvatske institucionalne, stranačke, ali I intelektualne desnice.

Hrvatska desnica nije akdra artikulirati nikakav moderni politički program.

Hrvatska desnica više nije kadra pronaći ni dovoljno ministara za vladu koju još kontrolira, a kamoli potentnog predsjedničkog kandidata.

Uostalom, najozbiljniji HDZ-ov kandidat, Nadan Vidošević, ujedno je I najdalje od bilo kakve desnice, od sve trojice HDZ-ovih pretendenata na dužnost Predsjednika Republike.