Zašto je Most odlučio napasti Plenkovića udarom na njegova ključnog ministra, što je neizbježno dovelo do sloma Vladine koalicije? Jesu li bili svjesni da je rušenje ministra financija stvar koju premijer ne može podnijeti? Ne samo zato što bi se srušio njegov autoritet, nego što bi ga, uoči lokalnih izbora, prikazao taocem kriminogenog hadezeovskog podzemlja kojega se mora odricati samo kad se suoči s neodoljivim pritiskom poštenjaka iz Mosta.
Da je Plenković otpustio Marića jer je on, navodno, "znao što se dešava u Agrokoru", a u Agrokoru je, navodno, jezgro kriminalnog paradržavnog sustava s kojim je HDZ, navodno, srođen, Most bi se nametnuo kao etički mjerodavna instanca za političku ekonomiju hrvatskog kapitalizma. To je isto ono što smo imali u Komunističkoj partiji, koja je također arbitrirala u privredi ne na temelju nekih trijeznih uvida u zakonitosti tržišta, nego na osnovi svog višeg poslanja - oni koji su vjerovali, vjerovali su tada u besklasnu budućnost, kao što oni koji sad vjeruju, vjeruju u rajski epilog svog djelovanja, pa se i ne traži neki racionalni pristup. I jedna i druga eshatologija zasniva se na stvaranju sekte posvećenih asketa. Jedni su došli iz šume, drugi iz kamenjara. Jedni su čitali Staljina, drugi Bibliju. Ali kakva je bitna razlika između, primjerice, čovjeka po imenu Bulj i bilo kojeg brutalnog socijalističkog polit-komesara primitivnih ideja i nastupa?
No, razumijevanje demagoške ideološke podloge Mosta nije puna istina o ustroju toga pokreta - da je to naprosto skupina divljih Vlaja, ne bi oni bili uspješni kao politička stranka, a jesu, i neće tako brzo nestati s političke scene. Njihov idejni začetnik i glavni šaman, Ivica Relković, proglasio ih je, doduše, političkim mrtvacima, ali to je vječna pogreška intelektualaca. Most je možda pretrpio debakl, ali tu je posrijedi jako složena matrica koja će imati daleke reperkusije.
Kad je nastajao, Most se konstituirao kao odgovor na dva politička trenda koje nitko od medijskih analitičara i akademskih teoretičara nije raspoznao, za razliku od Relkovića, koji je u tome iznašao mogućnost za projekt novog političkog okupljanja. Naime, velike su stranke počele gubiti glasače, ali su ipak uspijevale održati utjecaj, preko klastera suputničkih stranaka i lista. To je značilo da nije presudno maksimirati vlastite glasove, nego očuvati vodstvo uz najveći koalicijski kapacitet. Nadalje, 2015. i na idućim izborima 2016. iskazat će se da su teritorijalizirane stranke konstanta na zapadu zemlje, dok je samo na istoku diferencijacija tek idejna. Dalmacija je ostala između oba pola - ideologizirana, ali nadasve sublokalna.
Sad je sve to jasno, ali Relković je pojavu uočio in statu nascendi i zamislio novu paradigmu Trećeg puta pa ga ponudio partnerima okupljenim u klerikalnim sredinama gradića na hrvatskom jugu. Prvo je to bila ideja o okupljanju lokalnih lista u posebni "dezideologizirani" klaster koji se ne zasniva na političkom programu nego na moralnim vrijednostima. Projekcijom na nacionalnu scenu, ušlo bi se u drugu fazu pa bi klaster diktirao uvjete suradnje vodećima. Budući da su velike stranke i njihovi sateliti utemeljeni na općepolitičkim, svjetonazornim stajalištima, neće moći mijenjati polarizaciju, a Most, koji toga tereta nema, barem ne u vidljivoj, programskoj sferi, moći će igrati na dvije strane, čuvajući moralni integritet. To je bila zamisao i ona je, doista briljantna, primjerena trenutku, savršeno egzekutirana. Koliko se može razabrati s obzirom na tajnovitost unutarnje organizacije i odnose pripadnika Mosta, to su provela trojica ili najviše četvorica protagonista. Božo Petrov bio je fronta, sjajna fasada i prikladan lider, provincijski liječnik sasvim čednih prilika, obiteljski mali čovjek i veliki vjernik, poput jezgre svoga biračkog tijela. Nikola Grmoja postao je organizacioni sekretar, što je najvažnija funkcija u Partiji, dakle kadrovik i terenski operativac. On je vižljast, pametan dečko iz provincije, a uz Petrova, metkovačkog Butcha Cassidyja, bio je njegov Sundance Kid. Pokazao je veliku vještinu u pregovorima i tehniciranju na političkoj sceni. Treći najvažniji bio je, dakako, Relković, jedini pravi politički demograf u zemlji koji raspolaže uvidom u lokalne sredine jer ih godinama pomno statistički obrađuje.
U koaliciju s Plenkovićevom Vladom mostovci su ušli iskreno. Računali su da će održati prestiž moralnog korektiva te s nekoliko ministara koje su doveli realizirati konkretne projekte. Trebalo je samo preživjeti lokalne izbore i pokazati kako formula i dalje djeluje pa se Most neće rasplinuti kao svi izborni fenomeni jednog ciklusa. No, onemogućio ih je njihov najveći limit - kao karbonarska sekta s dalmatinskog juga, oni ne poznaju ljude u gradovima, niti shvaćaju preokupacije populacije u naprednom dijelu Hrvatske koji je u izravnoj relaciji s ostatkom svijeta. Zato nisu imali uspjeha u pronalaženju kandidata. Jako je zanimljiv izbor ljudi kojima se Grmoja obratio i onih koje je odbio dok je tražio potencijalnoga zagrebačkog gradonačelnika, ali kako su ti razgovori održani u povjerenju, ne mogu se citirati. Može se samo reći da je birao neočekivano dobro, ali posve izvan mostovskog idejnog dijapazona, ne razlikujući liberalno usmjerenje od vlastitog klerikalno-nacionalnog (demokršćanskog) te podižući veliku branu prema komunjarama… Tako da su u Zagrebu završili na nekom anonimnom vjeroučitelju, a u Splitu pokušali usmjeravati rasnog desničarskog kandidata Roberta Pauletića, koji bi, da je pošao beskompromisno poput Esihice, sve razbio i ušao u drugi krug s Kerumom ili Oparom.
Relković se, videći taj neuspjeh, distancirao od centrale i u javnost izašao s procjenom da će Most izgubiti u gradovima te tako izgubiti politički momentum. Bilo je jasno da mu to nevidljivo rukovodstvo neće tolerirati - morao je napustiti mjesto savjetnika u Kovačićevu ministarstvu i posvetio se privatnom blogeraju.
U Mostu je, očito, zavladala panika. Zaključili su da moraju dramatično osnažiti javnu poziciju jednim moralističkim napadom na hadezeovski establišment pa su iskoristili priliku koju je pružila kriza u Agrokoru. Njihov napad nije bio sračunat kao frontalni udar, udar je išao lateralno, na Zdravka Marića, kojega će se, vjerovali su, Plenković lakše odreći. Ali to je za nj bila nepodnošljiva cijena i čim mu je Petrov to navijestio, on je okupio uži tim, pet ljudi, te stao planirati strategiju raspleta. Ona se sad jasno pomalja - likvidacija Mosta iz Vlade, lokalni izbori, a zatim preslagivanje i vladavina uz pomoć parlamentarne većine ili s novom koalicijom - ili, ako to ne uspije, novi izbori.
Koliko će biti efikasna strašna retorika mostovaca, koji su, shvativši da su taktički politički poraženi - pobijeđeni u onome u čemu su dosad bili najbolji - borbu digli na viši, moralistički teren, pa aktivirali svog ratnog poglavicu, tekstilca Mira Bulja, koji je završio isti sinjski West Petit Point kao i njegov ratni sudrug Kotromanović?
Politički, zahvatit će to samo njihov "captive audience", standardnu publiku, ljude očajne i ne osobito oštroumne, pobožne, patrijarhalne i tradicionalne… S tim porukama neće doprijeti u mejnstrim, gdje je glavni rezervoar glasova, ali učinak na kompaniju Agrokor bit će stravičan. I uz silno oglašavanje u koje se upuštaju konkurenti da preuzmu Konzumovih 30 posto maloprodajnog tržišta te blokade poslovanja koje su uvele vlade zemalja u susjedstvu gdje Agrokor radi, najveću će štetu počiniti politička demagogija nekoliko promašenih provincijskih političara. Ta nije li Todorić isključen iz upravljanja? Ne bi li svaki patriot trebao gledati da sad odvoji politiku od ekonomije, a špeceraj od lokalnih izbora? Ali objasni ti to kokošarima s visokim moralnim poslanjem koji smatraju da je kapitalizam vražji nauk, a da su svi oni koji imaju više od šest tisuća kuna plaće okorjeli pronevjeritelji i kriminalci. Njihova je vizija da cijelu zemlju pretvore u jedan Metković, posve propali gradić bez ikakve ekonomske ili društvene perspektive, koji dokazuje da mjestima tako oskudnog potencijala u budućoj reformi lokalne samouprave uopće ne treba ostaviti političku funkciju.
1. Banja Luka na Putu svile
Gospodarski forum koji je nedavno održan u ski-hotelima na Jahorini, nadomak Sarajevu, ali stotinjak metara iza meke granice Republike Srpske, nije balkanski Davos, kao što nije ni sličan godišnji sastanak u Srbiji na Kopaoniku. Nisu se, dakle, adresirala strateška ekonomska pitanja, jer se balkanske strategije definiraju u svjetskim središtima moći. Skup je počeo, naravno, politikom, kad je predsjednik RS-a Milorad Dodik poručio Bakiru Izetbegoviću i SDA da treba povesti pregovore koje će riješiti međusobne sporove i promijeniti izborni zakon tako da se Hrvatima omogući da sami biraju svoje političke predstavnike.
U Sarajevu Hrvata više i nema, nikome nisu problem, a u Mostaru se drže defanzivno. Kao što smo komentirali u kuloarima, Hrvate u Bosni zastupaju zagrebački HDZ i crkva, a Dragan Čović pojavljuje se jedino u prime-timeu RTV-a Republike Srpske, gdje ga intervjuira vodeći hrvatski novinar. Hrvati su istodobno ekonomski najjača sastavnica BiH pa je zapravo nevjerojatno kako tu svoju poziciju nisu uspjeli politički operacionalizirati te iznaći autentično domaće vodstvo. O tome je na Jahorini bilo govora na marginama skupa, a među poslovnjacima glavna je bila ona osnovna inicijativa koja je ondje predočena - vlada RS-a pokreće, naime, kompleksni projekt otvaranja Specijalnih ekonomskih zona. Da to nije bila samo isprazna politička parada, dokazala je skupina Kineza, direktora Sino-RS Investment Group AD koji su se registrirali i smjestili u Banjoj Luci. Oni će raditi i u Hrvatskoj.
2. Crna Gora prelazi na Zapad
Za dva tjedna u Bruxellesu prvi put u Europi nastupa predsjednik Trump - na zasjedanju na vrhu NATO-a, a baš tada Crna Gora bit će službeno primljena u zapadnu vojnu alijansu. Time će simbolički prekoračiti s Istoka na Zapad. Samo profesori povijesti i Crnogorci svjesni su koliko je bila duboka veza montenegrinske države i carske Rusije. Više od dva stoljeća Rusija je financirala te politički i vojno održavala na životu crnogorsku autonomiju u Otomanskom Carstvu. Ona je prerasla u samostalnu državu (nakon Berlinskog kongresa), ali od samog začetka 1711. nije mogla preživjeti bez masivne pomoći iz inozemstva - Rusija je punila barem polovicu budžeta i dobivala bespogovornu vjernost, svoju karaulu na Balkanu i malu ali učinkovitu savezničku vojsku u svim balkanskim ratovima.
Crnogorska vojska od 2000 vojnika nije osobito velika - iako naoružane Crnogorce nikad ne treba podcjenjivati - ali time nestaje zadnje sidrište za rusku flotu na Sredozemlju (ne računajući zaraćenu Siriju).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....