PIŠE DENIS KULJIŠ Istraživački pohod Ivane Sauche za koji nije bio sposoban DORH sa 1636 zaposlenika

Istraga o pronevjerama u Vladinu kabinetu pokrenula se tek kad se u nju uključila žena osumnjičenog, kao i novinar poznat u novinarskim krugovima po nadimku Bero. Državno odvjetništvo dotle je tapkalo u mraku. Ingeniozno izveden zločin krađe dnevnica bez podnošenja izvještaja o putovanjima potpuno je paralizirao kognitivne i detekcijske sposobnosti zakletih boraca protiv zločina. Ukratko, ponovila se situacija iz klasične pripovijetke Marka Twaina “Ukradeni bijeli slon”.

Malo zaboravljena lektira u veličanstvenom prijevodu Ise Velikanovića evocira nestanak sijamskog kraljevskog surlaša. Iščezao je iz cirkuske staje u Jersey Cityju i proslavljeni inspektor Blunt odmah započinje istragu. Pošto je uzeo osnovne podatke - “visina 19 stopa, dužina 48 stopa, dužina surle 16 stopa, boja bijela, od posebnih obilježja na leđima nosi nosiljku u obliku pagode za 16 osoba”, Blunt naređuje da se opis umnoži u 50 tisuća kopija te razašalje na sve strane. Nakon što je izdana tjeralica, s terena pristižu nevjerojatni izvještaji o slonu koji napada vašare i terorizira cijele krajeve. Pogazio je neke vodoinstalatere na Srednjem zapadu, poharao nekoliko saveznih država na Jugu… Novine su bile pune senzacionalnih naslova: STRAVA SE ŠIRI PRED ODBJEGLIM SLONOM! ZA NJIM OSTAJU SRUŠENE STAJE I TVORNICE! RAZJURENI JAVNI SKUPOVI! NEOPISIVI PRIZORI KRVOPROLIĆA! INTERVJU SA 34 NAJUGLEDNIJA POLICIJSKA DETEKTIVA I TEORIJE SAMOG INSPEKTORA BLUNTA! Bit će da se slična hektična aktivnost razvijala u naizgled mirnom činovničkom gnijezdu u Gajevoj ulici gdje zasjedaju svemoćno hrvatsko Državno odvjetništvo i nedodirljivi USKOK pred kojim strepe najokorjeliji kriminalci.

Klasični slučaj bijelog slona završio je tek kad su poslije tri tjedna našli leš u mračnom kutu njegove staje gdje je inače stalno dežuralo šezdeset detektiva. Kratili su vrijeme do izlaska na teren igrajući na karte. Preplašen pometnjom, bijeli slon se sakrio u tamu i skapao. Njegov vodič završava svoju ispovijest: “Potraga me koštala 46 tisuća dolara, ja sam upropašten čovjek, ali moje udivljenje za tog čovjeka kojega smatram najvećim detektivom kojega je svijet vidio, ostaje nepomućeno do današnjih dana i ne vjerujem da će me napustiti do samoga kraja!”

Ditto - sve isto vrijedi ponoviti i za državnog odvjetnika Dinka Cvitana. Nakon što su tjednima ispitivali dvije-tri činovnice u Vladinu kabinetu pa zatim osumnjičili njihova šefa, Tomislava Sauchu, šefa kabineta premijera Milanovića i saborskog zastupnika, priveli ga i ispitali, neko su vrijeme, kao u nedoumici, zastali...

Vrativši se iz istražnog zatvora, Saucha se pak požalio ženi, zagrebačkoj odvjetnici koja zastupa različite klijente u manje prominentnim slučajevima. Ja sam je susreo kao svjedok u nekom odštetnom zahtjevu protiv Jutarnjeg na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Na temelju dojma iz sudnice, ne bih rekao da je gđa. Ivana Saucha hrvatska Alicia Florrick, američka odvjetnica besprijekorne figure iz fenomenalne sudske TV serije “Good Wife”. Mislim da je normalni, prosječni advokat. I, kad se Tomica Saucha vratio iz bukse, pa se oporavio od jada i popio jezikovu juhu kojom su prilikom nesumnjivo spominjani različiti intimni detalji iz njegova kabinetskog predživota, naša Alicia zasukala je rukave i u svojstvu muževljeve braniteljice zatražila ispis službenih putovanja odobrenih u prošle dvije godine. Kakva jedinstvena zamisao! Normalno da nije pala na um nikome u DORH-u. Kad su supružnici pregledali ispis, lako su ustanovili da je na fiktivna globtroterska putovanja poput onih na koji je tobože išao Slavko Goldstein (89) odlazio i Davor Huić, Oreškovićev PR savjetnik, koji se nije micao iz Zagreba.

Uskoro, materijalom i pričom da se izdavanje lažnih putnih naloga u Vladinu kabinetu nastavilo i nakon Milanovićeva odlaska raspolagao je Ivanin klijent Berislav Bero Jelinić, vižljasti urednik Nacionala. Valjda je Bero zatim nazvao u Vladu da koroborira informaciju, što je izazvalo dramatičnu reakciju - premijer je preko vikenda sazvao konferenciju za novinare da objavi senzacionalni preokret u istrazi, a pritom je uza nj nastupao i Cvitan, kojega su grubo probudili i dovukli na Gornji grad.

Čini se da je Ivana Saucha ostvarila istraživački i medijski proboj za koji nije bio sposoban DORH sa svojih 1636 namještenika, od toga 604 državna odvjetnika (javna tužitelja) i 918 stručnjaka podijeljenih u 22 općinska i 15 županijskih odvjetništava, te u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK). Pritom USKOK-u još pomaže PNUSKOK, zasebna direkcija MUP-a, policijska formacija s deset poduprava. Uz to još imamo paralelnu strukturu SOA-e, koja se bavi sličnim predmetima, zatim vojnu kontraobavještajnu službu i cijelu krim-policiju. Cijela ta infrastruktura nije bila dovoljna da se ustanovi tko godinama krade dnevnice u Vladi.

S takvom policijom, tužiteljstvom i pravosuđem nije ni čudo da sam dosad uhvaćen i osuđen samo ja, i to stoga što sam jednoj gospođi poslao SMS poruku o tome da je jedna druga gospođa, čini se, osoba labava morala, što mi je izvorno prenio njen muž, a zatim i ljubavnik kojemu je iz ureda odnijela jako važne papire. Osim toga, osuđen sam (kako već rekoh) i zato što sam ustvrdio u novinama da je HAVC leglo nepropisnog poslovanja. U međuvremenu, neprijeporno je ustanovljeno da se ondje bez odgovarajuće papirologije disponiralo sa 80 milijuna kuna godišnje, ne računajući još 42 milijuna (po jednima) ili 10 milijuna (po drugima) koji stižu na ime “kabelske retransmisije”, ali ne u HAVC, nego u Društvo filmskih redatelja, gdje novac raspodjeljuje Odbor za autorska prava kojemu na čelu stoji - tko? - nezamjenjivi i pivotalni ravnatelj HAVC-a, Hrvoje Hribar. A sad se još utvrdilo (revizijom provedenom u HAVC-u) da i novac koji država isplaćuje domaćim producentima za strane koprodukcije u Hrvatskoj, zapravo odobravaju HAVC i Hribar. Od desetak milijuna eura godišnjeg prihoda, uz stopu povrata od 20%, dakle, skupi se još oko 15 milijuna koje državni proračun isplaćuje domaćim producentima na temelju dogovora s ljudima iz HAVC-a, no bez odgovarajuće provjere dokumentacije, kako tvrdi Državna revizija.

Sad se više ne zna je li u igri 80, 100, 110 ili 140 milijuna kuna godišnje s kojima se, prema nalazu Državne revizije, nepropisno disponiralo u HAVC-u i u Društvu filmskih redatelja. Sve to odnosi se samo na 2015. Nikome u DORH-u, naravno, nije palo na um da od Državne revizije naruči inspekciju u HAVC-u i Društvu redatelja, odnosno ZAMP-u, za sporna godišta 2012., 2013. i 2014., one tri sezone koje sam proveo po sudovima da bi se, na kraju, na uzorku poslovanja iz 2015. ipak pokazalo da sam bio u pravu!

Ima li šanse da naš inspektor Blunt potraži bijelog slona u dvorištu zgrade na Novoj Vesi gdje se raskošno smjestila nacionalna filmska ustanova? Ako se nisu potrudili da zaštite dignitet premijera i sačuvaju njegovu kasu gdje fali pola milijuna kuna, sigurno se neće ubiti od posla pokušavajući mene rehabilitirati i riješiti komplicirani misterij preraspodjele sto milijuna, ili četiristo milijuna kuna (pomnožimo li godine). Kad vidim da je oko 600 filmskih radnika odmah graknulo na sam spomen mogućnosti da se malo preroštaju računi filmske industrije, bilo mi je jasno kakva se tu fronta stvorila, pa sam shvatio da ne treba računati na usamljenog Cvitana i njegovih 600 razoružanih zamjenika. Ako nešto želim postići, moram se sam angažirati, kao Sauchina žena.