PIŠE ANTE TOMIĆ Kada sve valja izmoliti Očenaš? Krunica je došla obavezna u svim zgodama, kao Kozaračko kolo nekad

Svadbene večere u Hrvatskoj gotovo neizbježno počinju molitvom. Prije nego konobari izađu s aperitivom, zaustavi se nakratko muzika te uzvanici pognu glave, sklope dlanove i uglas izmrmljaju Očenaš.

Nešto se čini nelogično da ljudi ponovno mole u gostionici, jedva pola sata nakon što su se, na obredu vjenčanja, pomolili u crkvi, ali vjerojatno nije naodmet ponoviti lekciju. Svaka je pomoć dobrodošla prije nego krene krš s prasetinom, rakijom, tamburašima, lovačkim oružjem, kravatama oko glave i drobljenjem staklarije štiklama.

Neumjesna molitva

Jednako je zatim i na početku maturalnih zabava. Dođe župnik u hotelsku salu, uzme mikrofon, prekriži se i povede. Devetnaest godina, sve od Oluje, u Kninu vlada taj običaj, a kad se nekolicina nastavnika prije tjedan dana usudila bojažljivo primijetiti kako je molitva neumjesna na priredbama građanskih škola, izbio je strašan skandal. Bio je to, rekli su, napad na slobodu vjeroispovijesti. Jedan je franjevački internetski portal protivnike molitve na kninskoj maturalnoj zabavi potpuno ozbiljno, bez zajebancije usporedio sa sjevernokorejskim progoniteljima vjere, ogorčeno primjećujući kako su drznici ostali sjediti dok je većina oko njih ustala i molila. Takva su, eto, vremena došla, da ni ateisti više ne smiju zabušavati. Ako i ne znaju tekst, dužnost im je skočiti na noge i barem samo otvarati usta, izmoliti Zdravomariju na plejbek.

Bez blagoslova i molitve ne idu, osim toga, ni otvaranja cesta, školskih zgrada, sportskih dvorana i industrijskih pogona, ni svečane akademije o godišnjicama političkih stranaka, ni politički prosvjedi. “Vršili smo molitvu krunice”, reče nedavno na televiziji jedan branitelj iz šatora u Savskoj 66. Zaista, jedva da je više moguć ikakav povod koji okuplja više od pet osoba, a da netko ne krene s krunicom. Krunica je došla obavezna u svim zgodama, po prilici kao Kozaračko kolo nekad na sindikalnim izletima.

Nagađam kako će se jednom u budućnosti, vrlo skoro, moliti i u autobusima, i to ne nužno samo na hodočasničkim putovanjima, nego i na redovnim linijama. Kondukter će se prije vožnje značajno nakašljati i prekrižiti i svi će putnici podići stražnjice sa siceva i skrušeno se povesti za njegovim primjerom. Stjuardese će voditi molitve u zrakoplovima, odmah nakon uputa za ponašanje u izvanrednim situacijama. Službeni će spikeri počinjati molitve na nogometnim stadionima prije utakmica, a voditelji tombola prije izvlačenja kuglica. Vulkanizer i njegov šegrt tražit će da se zajedno obratite nebesima, da vam dragi Bog dade snage da promijenite zimske gume na automobilu.

Spuštena glava

Svakodnevno i svugdje krotko ćemo spuštati glave i moliti, a ako se tkogod osmjeli pobuniti, ako je musliman, Hare Krišna, nevjernik ili naprosto dvoji da se Stvoritelju valja tako često i neumjereno obraćati, okupljeni će ga ušutkati uvijek jednakim protupitanjem:

“A što ti imaš protiv našega Isusa Krista?”

Ušutkali su tako i one kninske nastavnike optužbom da ne vole ni našu katoličku crkvu ni našega Isusa Spasitelja. Proglasili su neprijateljima kršćanstva ljude koji su tek razumno primijetili kako maturalna zabava nije susret katoličke mladeži i kako neki u hotelskoj sali možda i nisu vjernici. Zašto bi zaista svi morali slušati Očenaše i Zdravomarije izvan crkve, u nekakvim sasvim svjetovnim prilikama, dok gitarist i klavijaturist na pozornici u kutu čekaju da raspale “Večeras je naša fešta”, a konobari se vrpolje s pladnjevima travarica i pelinkovaca. Meni se čini da molitvu taj prostor i ta zgoda obezvrjeđuje, čini mi se bogohulno moliti se i križati, ako ćete za sat ili dva, kako je na maturalnim zabavama i red, svi biti pijani.

Osim toga, nešto i sumnjam u vjeru onih koji se svome Bogu moraju baš javljati u svim prilikama, i iz crkve i iz gostionice, i s maturalnog plesa i sa stranačke sjednice i s političkog prosvjeda, koji Stvoritelja na nebu opsesivno nazivaju, kao nekakva ljubomorna žena, svakih pola sata. Zašto su tako nesigurni u Njegovu ljubav? Imaju li možda i razloga biti nesigurni? Ne bih želio psihoanalizirati, nisam ni kvalificiran za to, ali nešto u tome mora biti krivo. Nešto je temeljito pogrešno u vjeri kojoj nije dovoljna hladovina crkve, nedjeljna misa, intimna molitva u mislima, tihi šapat krunice u noćni sat u postelji, već se mora vazda razmetljivo dokazivati pred drugima.

Velika raspela

A mnogo je takve vjere danas. Kad vidim sva ona velika raspela u školskim predvorjima i na zidovima općinskih sudnica, i kad čujem kako branitelji pod šatorom u Savskoj 66 skladno, uglas “vrše molitvu krunice”, i kad se sa župnikom mole svatovi u gostionicama i maturanti u hotelskim salama, i kad crkvene vlasti sve dublje i agresivnije ulaze u strukture i samo što još nisu uveli vjeronauk u autoškole, upitam se zaista što je tu stvarno? Ima li tu ijedna prava emocija? Kad ljudi učestalo i pred svima, dramatično padaju na koljena i u suzama viču: “Gledajte kako ja, cmok, cmok, cmok, cmok, volim Isusa!” meni to, nemojte se ljutiti, djeluje kao predstava. Niti bih rekao da oni zbilja mare za Isusa, a ni Isusu, ako ga ima, čini mi se, nije naročito stalo do njih.