ANTE TOMIĆ Stadion je, jebem mu miša, nasušna potreba. Ako za to nema, za što uopće ima?

Stadion je jedna od nekoliko temeljnih ljudskih potreba. To je jednostavno biološki minimum, imati za kruh, mlijeko i stadion. Ili makar, za nevolju, veliku sportsku dvoranu s nekoliko desetaka tisuća mjesta. Ekonomsko i socijalno vijeće Ujedinjenih naroda često upozorava na užasavajuće primjere neimaštine u afričkim zemljama, svijet su potresli slikama gdje crni mališani igraju nogomet na golim prašnjavim savanama.

Humanitarci i prezbiterijanski misionari vratili su se iz Konga i Ruande dramatično izvještavajući kako narod tamo nabija loptu između dva kamena koji glume vratnice.

Drhtavi glas

“Nemaju trave, ni prskalica i kosilica da bi je uređivali, ni rasvjete na rubovima terena, ni svlačionica s tuševima pod tribinama, nemaju, za pravo reći, ni tribina, već publika obično sjedi na klimavim stolicama nevješte, domaće izrade, samo nekoliko metara od grmlja iz kojega vrebaju leopardi”, pripovijedao je nedavno drhtavim glasom na dobrotvornoj večeri u New Yorku neki aktivist, zaustavljajući se s vremena na vrijeme i grizući šaku da ne brizne u suze, dok su dame u sali doslovce ridale, a muškarci skamenjeno zurili preda se. Nitko od njih nije tu večer otišao a da organizatoru nije ostavio ček s mnogo ništica, da se afrička zabit izbavi iz bijede, dobije napokon pristojan nogometni stadion i svjetlo civilizacije iz njegovih visokih snažnih reflektora obasja zaboravljeni kutak čovječanstva.

I u nas je nekad stanje bilo dosta loše, živjeli smo ispod granice siromaštva dok se, umjesto u gradnju vitalno važnih sportskih objekata, novac poreznih obveznika lakomisleno ulagao u tvornice, vinograde, maslinike, hidrocentrale, javne knjižnice i sveučilišne bolnice, ali se onda marom i pameću nekolicine vizionara u posljednjih četvrt stoljeća sve promijenilo. Shvaćajući konačno da stadiona, kao ni trgovačkih centara s multipleksima kinematografa, nikad nije previše, moćnim smo građevinskim strojevima zaorali nekadašnje periferijske pašnjake i u kratko vremena zapanjujuće podigli standard življenja. Zadužili smo se pritom, istina, do devetog koljena, ali vrijedilo je. Prema zadnjim podacima Državnog statističkog zavoda, svakom stanovniku naše zemlje pripadaju 17,3 udobna sjedeća mjesta iz kojih može pratiti nogometni, rukometni, košarkaški, hokejaški, atletski ili neki drugi sportski ogled. Samo u svečanim ložama moglo bi se dva i po puta smjestiti stanovništvo čitave Hrvatske.

Posramljeni glavni grad

Gradske i općinske vlasti napravit će ova zdanja često i prije ambulante ili vodovoda, sela se naprosto natječu tko će imati veći stadion. Mještani Donje Raštike iščupaju pedeset tisuća čokota da sagrade Santiago Bernabéu, samo neznatno manji, a u Gornjoj Raštici se stisnu, ušparaju i jedan kroz jedan podignu Bayern Arenu na mjestu nekadašnje farme tovnih junica. Konkurencija je tako nesmiljena da se i glavni grad našao posramljen kako je Maksimir malen i neugledan, nepokriven, totalno neuvjetan. Ružno je, brate, vidjeti, u veličanstvenoj sportskoj atmosferi ljudi viču “Za dom spremni”, a po njima pada kiša. Pa se ustaše prehlade i šmrcaju i suznih očiju piju čaj i Andole.

Franjo Tuđman nije žalio novca da uljudi taj stadion, izlio je u novu sjevernu tribinu betona koliko bi Kinezima dostajalo za branu na Jangceu ne bi li mjesto učinio dostojnim prvorazrednog nogometa kakav se tu igra, nogometa koji i na običnim, domaćim utakmicama nedjeljom popodne privuče mnoštvo od jedanaest gledatelja, ali na kraju je sve ispalo nekako žalosno i kusavo kao gotički dvorci gastarbajtera. Sablažnjujući prolaznike nedovršeno trune već gotovo dva desetljeća.

Prije nekoliko dana Milan Bandić je najavio kako će tu jeku i propuh napokon ispuniti vrijednim ekonomskim i sportskim sadržajima i zagrebačke modre tako veličanstveno skućiti da će njihovi protivnici cijela dva poluvremena samo blenuti. Nogometaši Manchester Uniteda i Juventusa šetat će kao maloumni piljeći u pomični krov iznad Maksimira. Leo Messi zinut će kao mulac na Bandićeva čudesa, sasvim zaboravljajući na loptu.

Trozupce u ruke

Manja je nevolja da takva stadionska raskoš trenutno premašuje naše financijske mogućnosti, ali za vjerovati je da će vlast, kao i inače, kad smo, primjerice, za Svjetsko rukometno prvenstvo 2008. sagradili sedam savršeno nepotrebnih dvorana ukupnog kapaciteta preko pedeset tisuća mjesta, znati razumno ocijeniti što nam je važno. Stadion je, jebem mu miša, nasušna potreba. Ako za to nema, za što uopće ima? Nećemo se valjda razbacivati aparatima za dijalizu? Ili obijesno kupovati nekakve, šta ja znam, solarne elektrane? Šta fali petrolejkama? I kakav je to hohštaplerski običaj da djeca u vrtićima užinaju ili da se u domovima umirovljenika svaki dan ruča i još, molim vas, svaka baba može uzeti kruha koliko hoće?

Stadioni i sportske dvorane, to je život. To nama treba. Valja ih zidati sve dok ne pokriju najmanje četvrtinu od pedeset šest tisuća četvornih kilometara našeg državnog teritorija, jer mnogo je lijepih sportova koje vrijedi gledati i još ih mnogo tek trebamo otkriti. Da mene pitate, sve bi one predsjednike, premijere i gradonačelnike, zastupnike i vijećnike, koji su poslušno dizali ruke i potpisivali bankovne garancije za gradnju sportskih objekata, valjalo jednom zatvoriti u njih, pa im dati, kao u staro doba, mačeve i trozupce u ruke, a s druge strane onda pustiti medvjede, risove i lavove da ih požderu.