DAVOR BUTKOVIĆ

Nevjerojatni slučaj dr. Jovanovića

Nijedan ministar naprosto ne smije tražiti novi ili dodatni posao u zoni odgovornosti vlastitog ministarstva
Zagreb, 240414.Svetice.Ministarstvo znanosti i sporta.Press konferencija u ministarstvu na kojoj se ministar Zeljko Jovanovic osvrnuo na naslovnicu Jutarnjeg lista i cijelu pricu oko sveucilista u Rijeci i Zagrebu.Na fotografiji: Zeljko Jovanovic.Foto: Goran Mehkek / CROPIX
 Goran Mehkek / CROPIX

Činjenica da se ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović za vrijeme trajanja svog mandata umalo zaposlio kao docent na osječkom Medicinskom fakultetu (s radnim mjestom u Opatiji) ne govori, zapravo, o korupciji, barem ne o korupciji s namjerom.

Ta činjenica, zapravo, govori o nevjerojatnom Jovanovićevu nerazumijevanju pozicije visokog državnog dužnosnika i još spektakularnijem neshvaćanju samog koncepta političke odgovornosti, osobito odgovornosti prema biračima.

Ni jedan ministar naprosto ne smije tražiti novi ili dodatni posao u zoni vlasti svog ministarstva.

Jovanović uistinu nije morao utjecati na odluku osječkog fakulteta da ga zaposle kao docenta (uz zamrzavanje radnog odnosa dok god je ministar), ali, s druge strane, tko bi se, i u razvijenijim demokracijama od naše, tek tako usudio odbiti ministrovu kandiduturu za radno mjesto u sustavu što ga baš taj ministar nadzire?

Jovanovićeva odluka da se javi na natječaj za radno mjesto na osječkom fakultetu označuje isti konflikt interesa (i jednako je komična) kao kada bi se, primjerice, ministar Rajko Ostojić natjecao za ravnatelja bolnice Rebro, ministar Ranko Ostojić za šefa policijske postaje u Splitu, ili Ivan Vrdoljak za direktora Hrvatske pošte. Takve se stvari naprosto ne rade, jer su nepristojne, ugrožavaju i onaj mali ostatak ugleda i vjerodostojnosti državnih dužnosnika te šalju duboko kompromitantnu poruku o karakteru političkog sustava, u kojem je moguće da šef jednog velikog resora traži budući posao, unutar svog sustava, kod svojih podređenih, kojima, naravno, ne pada napamet da odbiju ministrovu molbu.

Ponavljamo, uistinu ne mislimo da se ovdje radilo o svjesnoj korupcijskoj namjeri; međutim, u stanovitom je smislu još gore što gospodin Jovanović očito nije razumio - niti sada razumije, sudeći po njegovim naknadnim objašnjenjima - da je zlorabio svoj politički položaj kako bi si osigurao profesionalnu budućnost.

Ali, ni to nije najgore.

Naime, drastično najporaznija poruka Jovanovićeva poteza jest činjenica da jedan ministar, zadužen za vrlo težak resor, prepun problema, nakon samo godinu dana mandata svoje Vlade (dr. Jovanović javio se na osječki natječaj u siječnju 2013.), uopće traži novi posao. Što to biračima govori o samoj Vladi?

Prvo, da Jovanović uopće ne vjeruje u projekt i uspjeh Vlade čiji je član, jer inače, valjda, ne bi tražio novo radno mjesto.

Drugo, da Jovanović ne vjeruje u novu pobjedu SDP-a na izborima (a u siječnju 2013. godine SDP-ov rejting bio je sasvim dobar), nakon kojih bi on i dalje mogao zadržati ministarsko mjesto, ili dobiti neki drugi portfelj, ili neku drugu državnu dužnost, kao eksponirani član pobjedničkog tima. A ako sam ministar ne vjeruje u vlastitu Vladu, pa poslije jedva godinu dana mandata traži novi posao, zašto bi, pobogu, birači vjerovali toj istoj Vladi. Ne smatramo, po treći put, da se Željko Jovanović želio materijalno okoristiti kada se natjecao za posao na osječkom fakultetu, s radnim mjestom u Opatiji.

Ali, šteta koju je nanio i svojoj stranci i Vladi nije bitno manja.

Nevjerojatni slučaj dr. Jovanovića, čovjeka kojeg su ove novine redovito branile od divljačkih ispada onih njegovih protivnika koji su mu zamjerali nacionalnu pripadnost, signifikantan je za riječki kompleks u Socijaldemokratskoj partiji. Naime, neki od najvećih stranačkih i unutarnjih Vladinih problema s kojima se Zoran Milanović dosad suočava tiču se baš riječkog lobija.

Prvi ozbiljan sukob u Vladi izbio je kada je Zlatko Komadina podnio ostavku, jer Milanović nije želio udovoljiti određenim njegovim zahtjevima.

Zatim je došao na red čitav niz sukoba sa Slavkom Linićem i Linićevim ljudima.

Pa je Komadina počeo izjavljivati kako Linić ne smije otići iz Vlade, jer “Rijeka to ne da”.

Pa se sada dogodio Jovanićev skandalčić.

Rijeka jest, nesumnjivo, najsnažnije uporište SDP-a u Hrvatskoj. SDP u Rijeci pobjeđuje s gotovo većom lakoćom nego HDZ na Širokom Brijegu, što vodstvo stranke mora respektirati. Budući da je SDP u Rijeci neprekidno na vlasti, sasvim je logično da su njegovi čelnici izgubili bilo kakav realni osjećaj za političko tržište: štogod da naprave, kako god da se ponašaju, oni će u Rijeci uvjerljivo trijumfirati, jer Rijeka ni pod koju cijenu ne želi HDZ.

Takvo stanje političarske neosjetljivosti loše je i za samu Rijeku, koja sigurno i na žalost već dugo nije grad koji napreduje. Međutim, gubitak osjećaja za političko tržište, gubitak potrebe da se stranka bori za svakog birača, još je mnogo opasniji kada se prenese na nacionalnu razinu, što se u SDP-u upravo događa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:50