Nakon dva mjeseca protesta Majdan postaje mjesto odlučivanja o sudbini Ukrajine

Prošla su točno dva mjeseca otkako su Ukrajinci na ulicama. Izdržali su hladnoću; izdržali su sporadičnu pažnju koju su dobivali od europske i svjetske javnosti - jer prvo je svima Ukrajina bila na naslovnicama, a onda se nakon par tjedana malo tko mogao sjetiti traju li još prosvjedi ili ne. Izdržali su isto tako sporadičnu pažnju Zapada - jer ministri vanjskih poslova pohitali su u Kijev u prosincu, a onda nastavili sa svojim uobičajenim, finijim poslovima - i onda su - konačno i očekivano - puknuli u nedjelju popodne, kada je dio prosvjednika krenuo u borbu. Intervenirali su specijalci, postalo je ružno, oni miroljubiviji počeli su bježati u panici od nasilja, Vitalij Kličko dobio je prahom za gašenje požara po licu. I eto opet Ukrajine u vijestima.

U međuvremenu, tijekom dva mjeseca zatišja, predsjednik Viktor Janukovič, protiv čije se vlasti u Ukrajini prosvjeduje, prošao je glasanje o povjerenju i donio zakone kojim bi se prosvjedi trebali dokinuti. Dva je mjeseca centar Kijeva paraliziran i to utječe na funkcioniranje države i ekonomije. Osim toga, pokazalo se točnim ono što je jedan mladi, pametni kijevski prosvjednik vizionarski rekao - vi - narod, imate pravo prosvjedovati; mi - vlast, imamo vas pravo ignorirati.

U Ukrajini je sve uvijek komplicirano i višeslojno pa je takav i taj masovni narodni otpor i građanski prosvjed, s kipućom željom za svrgavanje autokratskog režima koji je veliku i važnu Ukrajinu odgurao do ružnog mjesta europske prvakinje loše vladavine, zemlje opće korupcije, nepoštivanja zakona i sumnjive privatizacije. Ukrajina je golema zemlja sa 50 milijuna stanovnika koja je u svojoj prošlosti rijetko bila samostalna; uglavnom su je svojatali drugi i na njezinu su se teritoriju razgraničavala velika europska carstva. To je, zbog stoljetne podjele, ostavilo dubok trag na nacionalnu strukturu, geopolitički značaj, kulturološke, vjerske, jezične i političke podjele. Zato istovremeno traju prosvjedi protiv Janukoviča i - za Janukoviča; zato je istok zemlje proruski, a zapad proeuropski. I u svemu tome identitet Ukrajine prilično se gubi - to je zemlja čiji stanovnici često između sebe govore ruski, a ne ukrajinski!

Europljani su se još jednom pokazali nesposobnima rješavati krizne situacije pa im je vrhunac političke kreativnosti to što šalju krizne izaslanike u Kijev ili podignutog nosa otkazuju neformalne večere s Vladimirom Putinom. Amerikanci su opet konkretniji s razmišljanjem o sankcijama, ali Obamina je administracija puno više okrenuta Pacifiku, nego Europi, a Ukrajinu smatra europskim problemom. Uostalom, sve je i počelo tako što je ukrajinska vlast odbila europski sporazum i pohitala prihvatiti dogovor s Moskvom. Ljudi koji prosvjeduju na Majdanu u tome su vidjeli završni čin nacionalne izdaje kada im je brutalno istrgnuta šansa za ono što smatraju “europskom perspektivom”, a Rusiju ne pamte po dobru.

U pozadini svega je osobni obračun; Viktor Janukovič neće ni po koju cijenu pustiti iz zatvora svog političkog demona, duha iz boce koji bi ga istoga časa mogao srušiti - lijepu, osvetoljubivu i lukavu Juliju Timošenko. Samo -Julija Timošenko jaka je opozicionarka, ali loša vladarica pa ni nju prosvjednici ne žele opet vidjeti na mjestu premijerke ili predsjednice jer se nije pokazala dobrom dok je vodila vladu. Problem je što je nova opozicija tek dio scenografije na kijevskom Majdanu. Vitalij Kličko želi se nametnuti kao vođa, kao Janukovičev izazivač na idućim predsjedničkim izborima, ali zapravo je heroina Majdana pjevačica Ruslana - da, da, baš ona pjevačica koja je na Eurosongu pobijedila s pjesmom “Wild Dances” - i zastupnica Naše Ukrajine, stranke koju je stvorio bivši predsjednik Viktor Juščenko.

Ona je na Majdanu svaki dan, ali Kličko grabi svjetla reflektora iako njegova politička karizma nije ni sjena onoj sportskoj. Kličko nema ni pozu niti talent jedne Julije Timošenko koja bi svojom pletenicom zaludjela mase, a osmijehom - i velikom količinom Chanela 5 - omađijala policijske kordone kojima je prije deset godina, 2004., na štitove stavljala ruže. Nakon dva mjeseca općeg ignoriranja, ne treba čuditi što su na Majdanu počele jačati agresivnije snage. To je ujedno najopasniji scenarij u zemlji u kojoj stalno tinja plamen podjele na istok i zapad, a političkim vođama - kao ni opoziciji - više nitko pretjerano ne vjeruje. Majdan nije ring u kojemu će Kličko pobijediti.