MILJENKO JERGOVIĆ Ne može nas ljetno računanje vremena spasiti od zime

Prvoga travnja 1945. bila je nedjelja, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj započelo je ljetno računanje vremena, prema kojemu su se, iz praktičnih razloga, ravnali i partizani, premda se radilo o novotariji koja je u ove krajeve pristigla s Trećim Reichom. Osmoga svibnja partizani ulaze u Zagreb, a Josip Horvat u svojoj dijarističkoj knjizi “Preživjeti u Zagrebu Dnevnik 1943 - 1945.”, jednoj od nesumnjivo najvažnijih zagrebačkih knjiga uopće, piše: “U 8 sati (navečer) opet naravnali ure po normalnom vremenu. To je posljednje odrješenje od dotučenog Trećeg Reicha.” Trideset i osam godina kasnije, u nedjelju 27. ožujka 1983, što Horvat neće doživjeti, jer umire 1968, kazaljke na satovima pomiču se sat vremena unaprijed, čime se zimi ponovo krade onaj jedan vraćeni sat od 8. svibnja 1945, i tako prvi put počinje ljetno računanje vremena u Jugoslaviji.

Već sljedeće godine, u nedjelju 28. listopada 1984, tačno u ponoć, našao sam se kao vojnik JNA na stražarskome mjestu uz nekakvo skladište oružja, na planini Dinari, iznad Knina. Stražarska smjena inače je trajala dva sata, ali ja sam stražario tri, jer je između ponoći i dva po ponoći trebalo proteći puna tri sata. Bio je to jedinstven životni peh, koji mi je, međutim, omogućio da upamtim neke od detalja iz te noći, kao i da općenito znam gdje sam bio i što sam radio 28. listopada 1984. Život nije onoliko dug koliko se godina proživi, nego je onoliko dug koliko ga se nakupi u kontingentu sjećanja.

Prvih godina sezonsko pomjeranje kazaljki na satovima doživljavano je kao mala svečanost i kao još jedan praznik u kalendarima. Naročito je omiljen uvijek bio prelazak na ljetno računanje vremena, jer bi se njime produžilo ionako već dug proljetni dan, pa bi nam se činilo da je već početkom travnja nastupilo ljeto. Proći će godine, a onda i cijela desetljeća, prije nego što se zajednica navikne na nove kalendarske ceremonijale. Kada se to jednom dogodi, ono što je jednom bilo praznik, postat će opterećenje.

Temporalni diskontinuitet, kalendarska naprslina i sinkopa najednom će biti protumačeni kao - stres! A suvremeno čovječanstvo ni na što nije toliko osjetljivo kao na stres. Nije dobro kad životinje pripremljene za klanje doživljavaju stres, pa je bolje da im se u klaonicama puštaju Bachove fuge i da ne slute što će im se dogoditi, a isto tako nije dobro da čovjek dvaput godišnje nadoknađuje ili gubi po šezdeset minuta svoga života.

U vrijeme kada je uvođeno ljetno računanje vremena, na umu nam je bila radna, ratna i svaka druga efikasnost čovjekova. Zbivalo se to na samom početku “kratkoga dvadesetog stoljeća”, 30. travnja 1916, kada su, usred do tada najvećega ratnog sukoba u povijesti, dvije združene sile Austro-Ugarska i Njemačka naložile svojim podanicima da svoje satove pomjere šezdeset minuta unaprijed, čime je morala biti izazvana makar i kratkotrajna zbrka na prvim crtama fronte. Tri tjedna kasnije, 21. svibnja, isto će učiniti Velika Britanija, te većina članica Antante, ali i zemalja koje su ostale neutralne u Velikom ratu, čime je započelo temporalno, vremensko i kalendarsko usaglašavanje Europe. Međutim, nakon 1918. većina tih zemalja odustala je od pomicanja kazaljki i ljetnog računanja vremena, a onda mu se opet vraćali u Drugome svjetskom ratu.

I vjerojatno bismo na ljetno računanje vremena morali čekati sve dok ne izbije treći svjetski rat da nije bilo one prve velike naftne krize, izazvane Jomkipurskim ratom, kada je OPEC smanjio proizvodnju nafte i podigao cijenu, reagirajući tako na zapadnu podršku Izraelu, a onda i druge naftne krize iz 1979, koja je nastupila uslijed iračko-iranskog rata. Ljetno računanje vremena, tačnije uvođenje dvokratnih kalendara, doživljeno je kao jedan od boljih načina uštede skupe energije, e da bi se tek potom zaključilo kako cijela stvar ima pozitivnog utjecaja na radnu efikasnost stanovništva. Na kraju, to je postalo konstitutivni element legende o ljetnom računanju vremena, a u zaborav je potisnuto ono od čega je sve počelo i što je, zapravo, pravi i povijesno jedini razlog uvođenja ljetnog računanja vremena: dva svjetska i dva regionalna rata.

Zato sad pomalo cinično djeluje objašnjenje kako kalendarski i temporalni diskontinuitet izaziva stres u ljudima. Biva, teški su za nas dani i noći tokom kojih se navikavamo na prelazak iz jednog u drugi kalendar. Osim toga, Putinova Rusija već je ukinula dvokratni kalendar, i kažu da joj je bitno bolje. Njezini građani više nisu pod stresom. Može biti da je tako, ali meni se, gledajući sa strane, čini da to Rusi rade samo da bi potvrdili svoju hiper-suverenost i da bi oni malo bili to sunce oko kojeg se okreće svijet. Svaka inokosna i samostalna intervencija u stvarnost, koliko god po svojoj formi ili sadržaju bila nevažna ili suvišna, u podanicima stvara dojam o snazi države i njezinog vladara.

Europa se, naravno, u odustajanju od dvokratnih kalendara ne povodi za Rusijom. Ona istu stvar, tako mi se čini, provodi iz neke čudne usidjeličke dokonosti. Kada se čini da su sve važne stvari u svijetu suštinski nepromjenjive, tada je najbolje baviti se kalendarom. Ili novčanicama od petsto eura. Naime, ovoga su trenutka vrlo aktivni svi oni razlozi zbog kojih je prije četrdesetak godina na sve strane širom Europe uvođeno ljetno računanje vremena.

U vrijeme prve naftne krize 1973. cijena nafte skočila je sa tri na čak više od pet dolara po barelu, u vrijeme druge naftne krize 1979. cijena barela dosegnula je vrtoglavih 38 dolara, e da bi neki dan cijena barela bila pišljivih 69 dolara. I kako sad najednom više ne postoji razlog za dvokratne kalendare, te za zimsko i ljetno vrijeme? Bit će da je to nešto što laici ne razumiju. I s tim bih se složio: takvo što samo posvećeniku ide u glavu.

Načelo Europe je sloboda. Još uvijek je načelo Europe sloboda. Marketinško načelo. Prema tom načelu će, saznajemo, od 2021, kada se zbog stresa odustaje od dvokratnih kalendara, svaka zemlja samostalno odlučiti na koje će računanje vremena položiti svoju vjeru, na zimsko ili na ljetno. I onda je, čitam, provedena anketa, prema kojoj je većina Europljana za ljetno računanje vremena. Slovenci bi radije zimsko, dok bi Hrvati, tojest hrvatske vlasti, naravno ljetno.

Nevjerojatno u svemu je da su Hrvati, baš kao pravi Europljani, za razliku od slovenskih protueuropljana, uspjeli zaboraviti da kalendari, ipak, nisu samo stvar dogovora. Tojest da je zimsko vrijeme ono što Josip Horvat imenuje kao “normalno vrijeme”, dok je ljetno vrijeme dogovoreno. Ako bismo živjeli cjelogodišnjim ljetnim vremenom, to bi onda značilo da stalno živimo mimo kalendara, da smo, da tako kažem, za jedan sat nenormalni.

Smisao dvokratnih kalendara, kako ja razumijem i, evo, već trideset i šestu godinu doživljavam stvari, upravo je u njihovoj dvokratnosti, tojest u produžavanju proljetnog i ljetnog dana. Mjerimo li cijelu godinu ljetnim kalendarom, tada bivamo primorani da poput naših davnih i nezapamćenih predaka jutrom iz postelja ustajemo po mrklome mraku, što je, ako već razmišljamo o stresu, dramatično neugodnije i stresnije od života u ritmu dvokratnog kalendara.

To što ćemo u zimsko popodne dobiti sat više od dana, ne znači nam ništa ili skoro ništa, jer je zimski dan za razliku od ljetnog ionako kratak, pa je malo vjerojatno da će ga, uz svu pomoć Božju i zagovore Kraljice Hrvata, produžiti Vlada i Sabor Republike Hrvatske. A normalnu čovjeku, ako već nije ropska ili vjerska radna snaga, nekako je milije i priličnije da mu dan počinje svjetlom, a ne noću. To je, uz činjenicu normalnog, dakle prirodnog, ritmovima izlaženja i zalaženja sunca određenog kalendara, razlog zbog kojeg je teško zamisliti razuman razlog koji nam je preporučio cjelogodišnje ljetne kalendare.

Pa kako je onda takvo što moglo na um pasti anketiranim Europljanima? Vjerojatno su vođeni mišlju da bi ih ljetni kalendar mogao voditi ka vječnome ljetu. Hrvati su, pak, vođeni svojim turističkim, konobarsko-sobaričkim rezonima. Premda baš nije izvjesno da bi ljetni turizam mogao imati koristi od zimskoga čemera, izazvanog činjenicom da se cijeli narod svojevoljno izložio cjelogodišnjem protuprirodnom bludu ljetnog računanja vremena. Nevjerojatno je da bismo samo zbog turista bili spremni i da Novu godinu dočekujemo u lažni sat, umjesto u ponoć. Jedna bi jedina turistička korist od toga mogla biti. Da Zagrepčani po dočeku hrvatske Nove uskoče u aute i sjure se prema Brežicama da tamo dočekuju još jednu.