Konačan kraj mita o 200 superbogatih obitelji

Kako bi nam bilo da u Hrvatskoj doista postoji 200 superbogatih obitelji? To je, ako je netko slučajno zaboravio, dio rečenice prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana istrgnute iz govora u kojemu je iznio jednu od svojih vizija hrvatske budućnosti. Izvlači se gotovo svaki put kada se u krizi nađe neka od velikih privatnih ili privatiziranih kompanija, često kao začin statistici društvenog raslojavanja. Je li točno da je takva Tuđmanova Hrvatska i ostvarena? O čemu, zapravo, govorimo?

Ako mjerimo po Agrokoru obitelji Todorić, zbog čega je teza opet oživjela, to bi značilo da živimo u zemlji s najmanje sedam milijuna zaposlenih (uzmemo li konzervativnu procjenu da Agrokor u Hrvatskoj upošljava 35.000 ljudi) i s BDP-om od prosječno sedam bilijuna kuna (nominalno, mjereno prema prihodu Agrokora iz 2014., za kompaniju prijelomne godine, koji je prema tadašnjim financijskim izvješćima grupe bio 35 milijardi kuna, pomnoženom sa 200).

Hrvatska, znamo, nema sedam milijuna upošljivih stanovnika. Ima nas ukupno nešto više od četiri milijuna. Kada bi ih, međutim, bilo, pa ako bismo radno aktivno stanovništvo sveli na pedesetak posto ukupnog, sa 14 milijuna stanovnika BDP po stanovniku bio bi nevjerojatnih 71.000 dolara, otprilike koliko i današnji norveški (5,26 milijuna stanovnika).

S obzirom na recentna skandinavska iskustva, i u tom bismo se scenariju vjerojatno susretali s jednakim društvenim problemima kao danas - rastom konzervativne populističke desnice i pojačanom ksenofobijom (jer, tko ne bi volio živjeti u takvoj Hrvatskoj), a uz to još i sa životom u pretrpanim gradovima, golemim cijenama nekretnina... Sigurno ne bismo imali problem negativne demografije.

OK, u nekom realnijem scenariju ne bi svi bili kao Todorići, niti bi svih 200 kompanija bile velike kao Agrokor. Moguće je i da nekoliko obitelji zajednički posjeduje jednu veliku kompaniju. Možemo, primjerice, pokušati računati s modelom prema kojemu bi u Hrvatskoj bilo pet velikih kompanija usporedivih s nekom zdravom verzijom Agrokora, petnaest sa 30 posto manjim prihodom i jednako toliko manjim brojem zaposlenih, pedeset upola manjih od Agrokora i ostalih 130, teških svaka kao 30 posto Agrokora iz referentne 2014. godine. I dalje govorimo samo o bogatima.

Hipotetska računica bila bi, znači, otprilike ovakva: pet najvećih zapošljavalo bi 175.000 ljudi i radilo s ukupnim prihodom od 175 milijardi kuna. Petnaest sljedećih donosilo bi ukupno 385 milijardi prihoda i zapošljavalo 367.000 radnika. Pedeset “polovičnih” donosilo bi s ukupno 875.000 zaposlenih dodatnih 875 milijardi ukupnog prihoda. Zajednički prihod preostalih 130 kompanija bio bi 1517 milijardi kuna (1,5 bilijuna), uz masu zaposlenih od 1,5 milijuna. Sve zajedno, ugrubo, hrvatski nominalni BDP bio bi otprilike tri bilijuna kuna, uz masu od oko tri milijuna zaposlenih, što je 2,3 puta manje nego u prvoj varijanti, ali i dalje 8,9 puta više od današnjih 336 milijardi kuna. S time da bi, naravno, osim tih 200 najbogatijih obitelji i kompanija o kojima govorimo, u svakom scenariju trebao postojati i niz običnih malih kompanija i obitelji, što povećava ukupan broj zaposlenih, ukupan broj stanovnika, ali i BDP države.

Traži li netko računske pogreške, lako je moguće da će ih i pronaći. Ali, nije problem u računici, nego u tome što je takva “urotnička” statistika potpuno pogrešno postavljena. Sva ova “matematika” služi samo jednoj svrsi - pokazati da je priča o tome da je Hrvatska podijeljena na 200 ultrabogatih obitelji budalaština.

Tuđmanova starinska i romantična vizija hrvatske budućnosti, neovisno o kontekstu u kojemu je izgovorena, nije Hrvatska u kojoj živimo. To je utopija koja se neće dogoditi.

Hrvatska danas ima možda deset ozbiljno bogatih obitelji za koje možemo reći da su za života sigurno zbrinule barem jednu generaciju koja dolazi i otvorile joj mogućnost da ozbiljno investira u razvoj obiteljskoga poslovnog pothvata (nikad još nismo imali “pravog”, dolarskog milijardera na Forbesovoj listi). Zapravo danas teško da u Hrvatskoj možemo izbrojiti deset ozbiljno velikih obiteljskih kompanija koje bismo mogli smatrati poslovnim “imperijima” starinskog tipa, na kakve mislimo kada se pozivamo na rečenicu o 200 bogatih obitelji.

Ništa od navedenog, međutim, nije uzrok hrvatskog zaostajanja za zemljama s kojima je krenula u tranziciju i sve bržeg društvenog raslojavanja. Hrvatski problem nije u tankom sloju najimućnijeg stanovništva, nego u tome što nismo uspjeli stvoriti okvir pogodan razvoju malih i srednjih tvrtki koje su temelj svake zdrave zajednice. Da jesmo, posrtanje korporativnog diva poput Agrokora ne bismo osjećali kao prijetnju cijeloj ekonomiji, a posredno i svim stanovnicima Hrvatske. Agrokor bi onda bio Todorićev problem, a kompanije koje su danas partnerski čvrsto povezane s koncernom ne bi imale problem pronaći druge partnere na tržištu.

Ili u prijevodu: Todorić i Agrokorov menadžment nesumnjivo su odgovorni za sudbinu kompanije kojom upravljaju. Njih, ali ni druge, velike ili znatno manje poduzetnike, ne možemo kriviti za dva desetljeća pogrešnog vođenja države. Kreatore loših politika izabrali smo sami. Prvi sljedeći izbori, lokalni, ali zbog toga ne i nevažni, na rasporedu su 21. svibnja.