PIŠE DENIS KULJIŠ Od Todorića će u ekonomiji ostati više nego što je od Tita ostalo u politici

U kakvom je jadnom, retrogradnom stanju hrvatska ekonomska struktura, najbolje pokazuje činjenica da kapitalizam ovdje uvodi - Rusija. To je jedina pouka koju nisu uočili komentatori što krizu Agrokora pretvaraju u potvrdu svih svojih preduvjerenja i fantazmi. Jedni od njih bi “štitili hrvatske radnike” tako da firmu nacionalizira država - pa da prođu kao sve one stotine tisuća otpuštenih, prevarenih i prerano penzioniranih ljudi koji su za nju, na svoju nesreću, već radili. Drugi bi pak nesmiljeno provodili egzorcizam kapitalističke oligharhije i bešćutnih tajkuna. Treći bi štitili “nacionalne interese” od ugroze s Istoka. A ima i ekscentrika koji u ovome, kao i u svemu ostalome, vide potkrepu svoje iluzionističke teze da država treba štampati jeftin novac tako da Narodna banka nametne domaću valutu kao jedino sredstvo plaćanja pa onda započne igre bez granica s inflacijom i umjetnim određivanjem tečaja koji će “pogodovati izvoznicima”. Hrvatski izvoznici pak i sami izvoze kao ludi - rast je nevjerojatan, i to bez ovakve akademske potpore, a jedini je problem što su u toj utakmici izvoznici sami, jer je u Hrvatskoj još oko dvije trećine ekonomije u državnim rukama ili pod njenim neposrednim utjecajem na pretjerano reguliranom tržištu s bezbrojnim administrativnim preprekama.

Pa ipak, iako se u povodu krize u Agrokoru oslobodila čista, nezauzdana energija ludosti i voluntarističkog politikantstva, diskusija koja se vodi u javnosti, začudo je mirna, racionalna i bez pretjeranih ekscesa. Oprezan premijer, koji uvijek mantra stabilnost, u ovakvim je prigodama zaista vrijedan asset, što bi se reklo korporativnim riječnikom, ako to i smeta kad treba energično djelovati na unutarstranačkoj, političkoj ili ekonomskoj sceni… Nitko mu ne može prigovoriti oko osnovne poruke koju je uputio - čuvat ćemo ekonomsku stabilnost zemlje, što je bio jasan signal da se ne namjerava upustiti ni u jedan od onih intervencionističkih scenarija koje se priziva. Vlada regulira, kapital upravlja svojim vlasništvom. Uvijek ima sto izlika da se regulatori umiješaju, ali ovdje, mjerilo uspjeha bit će to koliko će se malo ili nimalo oni uključivati.

Da je više inicijative iskazao u političkoj sferi u zadnjih nekoliko mjeseci dok se kuhao izborni gulaš, možda bi to za nj, stranku i vladu kojoj je na čelu, bilo bolje. Možda nije trebalo dopustiti da se raspleše cijela desna folklorna hadezeovska komponenta, koja okuplja usmjerenja od Vase do Hase - pedeset nijansi crne… Ovako će oni na zagrebačke izbore s listom Brune Esih. Kad je vodstvo HDZ-a napokon odlučilo da samo dva mjeseca prije izbora svog kandidata Dragu Prgometa nametne zagrebačkoj organizaciji koju je kontrolirao Milijan Brkić podržavajući Andriju Mikulića, cijelo se krilo zgrade srušilo pa je postalo jasno da se “diferencijacija” nastavlja i da desničari mogu opstati u stranci jedino ako šute.

Da se Agrokor dogodio dok je vladao Milanović, njegov bi priučeni ekonomist na daljinskom upravljaču, financ-ministar Lalovac, pošao u kaznenu ekspediciju po bankama i fondovima, izbunario teške milijarde da se naprave kozmetičke i plastične operacije, “očuva nacionalni interes”, “zaštite radnici”, “sačuva kompanija od strateške važnosti”. Na isti način - primijetio je ekonomist Velimir Šonje - Milanović je spašavao cijeli svoj propali režim. Dok je nacionalna ekonomija stagnirala i padala, teško se zadužio u mirovinskim fondovima koje Vlada posredno kontrolira. Znači, umjesto da se novac socijalnog osiguranja preko zaklada kojima upravljaju banke, investira u neke propulzivne operacije, kupovane su državne obveznice, kojima su Milanović i njegovi suradnici pripisivali kamatu kakvu su htjeli… Ta nečuvena piramidalna shema gori je ekonomski zločin od svega što su učinili oko vjetroelektrana, zadarske morske i zagrebačke zračne luke.

No, kako će se afera u Agrokoru rasplesti ne bude li se previše miješala mudra hrvatska Vlada? Glavni vjerovnici, kreditori posrnule korporacije Agrokor, dvije su vodeće (jedine ozbiljne) ruske internacionalne banke, Sberbank i VTB (bivša Vnještorg, Vanjskotrgovinska banka). Sber je osnovan 1841. godine, obnovljen 1990. i tu država ima 51 posto vlasništva, dok su ostalo mali dioničari, a 43 posto dionica pripada strancima. Banka kotira na moskovskoj burzi. Kod nas je prisutna otkako je kupila malu, staromodnu austrijsku Volksbank, u koju su, u poslovnicu u Grazu, nosili pare prvi hrvatski tajkuni. VTB je također u svojih 49 posto privatiziran, a u posljednjih desetak godina kupio je 12 banaka po svijetu. Ključna je stvar da se obje vode kao kapitalistiučke novčarske institucije s idejom da zarade pare. Naravno, postoji sinergija s ruskim energetskim i općepolitičkim interesima, ali kad njihov nastup promatra netko tko ipak razumije te odnose, shvatiš da oni nisu neka ofenzivna snaga koja ide gdje god želi i uvećava moć Kremlja na terenu, nego naprosto jedna oportunistička operacija koja se širi ondje gdje za to ima prostora. Zašto Agrokor, zašto Hrvatska? Hrvatska je dio EU, a tu je svakako lakše ući nego u Njemačku. Od zemalja koje su otvorene za poslovnu i financijsku penetraciju, Hrvatska je u jugoistočnoj Europi najzanimljivija. Slovenija ima manju ekonomiju (ukupni BDP), a Srbija, primjerice, osim što je neusporedivo ekonomski manja, nije u EU, pa je sigurnost ulaganja zasnovana samo na bilateralnim političkim odnosima s Rusijom, što može biti jako puno i vrlo malo. Po jednoj (linearnoj, ekstrapolacijskoj analizi) u regiji Adriabalkan, Hrvatska će u idućih deset godina (sadašnjim tempom) dostići oko 80 milijardi dolara, što će biti ravno bruto domaćem proizvodu cijelog ostatka regije bivše Jugoslavije, isključivši, naravno, Sloveniju, koja bi tada mogla imati 60 milijardi. Slovenija ima zanemarivo unutarnje tržište, ona se uspješno profilirala kao eksporter i 55 posto izvoza ide u EU, a ono domaće tržište u prehrambenoj industriji preuzele su hrvatske tvrtke, Agrokor, Atlantic i Podravka. Globalno, to, dakle, izgleda jako dobro ako zanemariš činjenicu da u cijeloj regiji rast najčešće ne prelazi 2 posto godišnje (čista stagnacija), pa ta okrupnjavanja i konsolidacije znače, zapravo, zatvaranje u jednu, u osnovi neuspješnu regiju.

Hrvati su snobovi i megalomani, a istodobno teški provincijalci, a takva im je i tehnostruktura… Nastupaju uvijek čoporativno, ugledaju se na ostale, a doista su uspješni samo oni koji se ne obaziru na lokalni milje, nego zaista djeluju globalno. Svakome je danas jasno da je Poljska trebala biti glavni cilj i glavni partner, njima je trebalo prodati naša osiguravajuća društva, uortačiti se za razvoj infrastrukture, otvarati kod njih dućane i sve ostalo - ljudi su nam slični, još se pale na Azru i Bregovića, vole sve naše kao što smo mi nekoć obožavali sve njihovo, a imaju deset puta veće tržišto, no, zapravo, veoma slično. Prešli su nas u BDP-u per capita, ali za samo manje od deset posto nominale…

Bez obzira na sve to, dakle na ono što je moglo biti i ono što nije ispalo kako je trebalo, nema sumnje da je Ivica Todorić heroj hrvatske tranzicije. Heroji, kao i povijesne ličnosti, nisu jednoznačni, ali kako je daleko dospio ovaj momak porijeklom iz Zmijavaca, koji je počeo biznis prodajući na veliko cvijeće na zagrebačkom Kvatriću - dopremio bi ga iz Kloštar Ivanića u pet ujutro - neizbrisiva je činjenica, čak ako je u zadnjim fazama njegov razvoj pošao krivim smjerom, kao i cijela zemlja, koja fatalno nije odabrala put tranzicije, kapitalizam, koji je u istočnoj Europi svugdje procvao s deset tisuća cjetova… No, što god ruske internacionalne banke spase od Agrokora, bit će to i dalje najveća struktura i najimpozantniji korporativni pothvat u povijesti Balkana. U ekonomiji, ostat će od Todorića više nego što je u politici ostalo od Tita.