KOMENTAR Europa u strahu pred osvetom i mržnjom

U svojoj intrigantnoj knjizi prividno neobična naslova - “Geopolitika emocija” - Dominique Moďsi raščlanjuje duhovne i emotivne posljedice globalizacije te utvrđuje da su one vidljive i na području međunarodnih odnosa. Teoriji o “sukobu civilizacija”, koja u sumaglici globalnog kaosa neupravljivog svijeta sve češće postaje formulom toliko potrebnog i traženog objašnjenja, tako se pridružila i “geopolitika emocija”.

Sažeto, prema tom ključu, današnje su velike sile i velike narodnosne ili vjerske skupine u svojim političkim strategijama motivirane upravo emocijama: Zapad prolazi kroz razdoblje Straha, Ruse motivira Osveta, Azija živi razdoblje Nade, muslimanski svijet je, pak, uglavnom potican Mržnjom.

Nakon užasa u Parizu i zastrašujućeg pokolja u uredništvu satiričnog magazina Charlie Hebdo može li se “sukobu civilizacija” i “geopolitici emocija” pridodati jos jedna sintagma - geopolitika satire?

Nemoguće je, naime, izbjeći širu, geopolitičku sliku kao pozadinu raščlambe tog terorističkog čina.

Mržnja je, u slučaju Charlie Hebdoa, možda bila pojedinačna motivacija zavedene ili sluđene trojke ili njihovih poslodavaca skrivenih u spiljama Jemena ili po novim pustinjskim uredima Islamske države, ali je poruka mnogo šira i nemoguće je izbjeći njenu ključnu političku, idejnu i geopolitičku dimenziju - naime, ugrozu Europe. Nikada nakon Drugoga svjetskog rata Europa nije bila izložena takvom dramatičnom zbiru unutarnjih i vanjskih izazova i udaraca.

U Europi, kako je to Pariz zlosutno pokazao, i preko Europe - to, pak, dokazuju i Rusija i Amerika u svom novom hladnom ratu - danas se zauzimaju položaji i odmjeravaju snage u oblikovanju mogućeg novog svjetskog poretka. Tako se, na gotovo ciničan način, obnavlja ona nevidljiva veza iz onog prošlog hladnog rata kada je upravo sigurnost Europe bila u epicentru bipolarnog dvoboja Amerike i Sovjetskog Saveza, a glavno bojno polje bio je upravo Srednji istok.

Ukrajinska kriza nesporno je najveći aktualni izazov jer je na površinu iznijela dugo zanemarivanu činjenicu - naime, izostanak ozbiljnog europsko-ruskog dijaloga o strategijskom uređenju novog sustava sigurnosti i stabilnosti na kontinentu, dok su Sjedinjene Države poticale širenje NATO-a, što je Moskva, koliko god propagandistički, počela tumačiti kao “izdaju izvornih obećanja” s početka devedesetih i na to uzvratila serijom intervencionističkih poteza i mjera, uglavnom uvijek tamo gdje su razne “obojene revolucije”, od Kijeva do Kirgistana, pokušavale promijeniti odnose političkih snaga u tim zemljama. Ali, za Europu je ukrajinski izazov i mnogo dublji jer je riječ o prizivanju povratka na politiku sile, kakve se Europa odrekla prije više od pola stoljeća - Europa, za razliku od Amerike, Rusije i islamističkih ekstremista, nema političke volje da svoje ideje brani ili nameće silom i otud je taj izazov mnogo opasniji te traži duboko promišljene odgovore.

U uvjetima nesavršene i nedovršene politike proširenja Europske unije nastavak oblikovanja Euroazijske ekonomske unije dodatni je strategijski izazov za Europu. S novim članicama, Armenijom i Kirgistanom - bez obzira na već vidljive unutarnje napetosti - Putinov nesporno najvažniji, gotovo personalizirani povijesnopolitički cilj oblikovanja snažnog geopolitičkog bloka kao pandana Europskoj uniji, izazov je za Europu prije svega kao prizivanje nove bipolarizacije kontinenta.

Pariz je svemu dodao i kulminacijski učinak višegodišnje dodatne more Europe, njezina dodatnog izazova: odnosi s islamskim svijetom, s dubokim, zastrašujućim previranjima na europskim južnim granicama, na Srednjem istoku i u sjevernoj Africi. Odgovor Europe zasad je češće vidljiv u politici zatvaranja i dizanja mostova negoli u oblikovanju dugoročne strategije. Odgovor Europe zasad je češće vidljiv i u porastu protekcionističkog mentaliteta, populizma i nacionalizma. Val obnovljenog nacionalizma u Europi nesporno bi pak, u konačnici, doveo u pitanje samu opstojnost Europske unije, pa i europske ideje i europskih vrijednosti.

Europa je najveći gubitnik globalnog preoblikovanja svijeta u uvjetima kad se na istočno-pravoslavnoj strani kontinenta i na njegovim južnim islamskim granicama oblikuju epohalni procesi i promjene. Korjenita i sveobuhvatna obnova europske ideje se nameće kao jedini produktivni odgovor vanjskim izazovima i unutarnjim slabostima. Europa treba ideju koja će popuniti duhovni vakuum u koji propadaju proislamski preobraćenici i koji koriste zagovornici povratka na politiku sile.

Nove članice Unije na Baltiku i u srednjoj Europi osjećaju zasad samo “istočnu stranu” tog pritiska na Europu. Samo je jedna nova članica Unije potencijalno izložena i istočnom i južnom izazovu s obzirom na nedovršene procese u susjedstvu i njihove moguće poveznice sa širim zaleđem - Hrvatska.

Izazov dovoljno ozbiljan da satiru i vakuum-ideje zamijeni ozbiljna politika.

Autor je šef delegacije EU u Tadžikistanu