KOMENTAR ROGERA MALONEA Pet razloga zašto još vjerujem da u Hrvatskoj ima mjesta za optimizam

S prozora moje dnevne sobe prvih minuta 2014. mogao sam gledati vatromet na obroncima Sljemena. Niz cijeli brijeg ljudi su ispaljivali rakete, podjedinačne i u skupinama, koje su ostavljale bijele, žute, narančaste, zelene i crvene bljeskove po horizontu. Čak i prije nego što je otkucala ponoć, oni nestrpljiviji su već slavili. Isto se događalo u cijeloj zemlji.

Te rakete podsjetile su me na moj optimizam vezan uz Hrvatsku.

Kako se 2013. bližila kraju, razlozi za pesimizam gomilali su se poput automobila na granici kojima Hrvati putuju na skijanje. Ja, kao stranac, nisam vidio previše dobrih vijesti koje dolaze iz zemlje. Ekonomija stagnira, a nijedan podatak ne ukazuje da se tu sprema promjena. Referendum o braku i Šimunićev ispad na Maksimiru Hrvatsku su prikazali zaostalom i balkanskom, u najgorem smislu te riječi. Tvrdolinijaši blokirali su vodstvo države i strane uzvanike da odaju svoju počast vukovarskim žrtvama. Čak je i majka priroda okrenula leđa: zbog nedostatka snijega otkazana je Snježna kraljica.

Kao što je jedan Hrvat iz inozemstva komentirao moj raniji blog: “Hrvatska i Srbija se ne miču. Egzistiraju i to je to. Nema tog čarobnog štapića koji bi mogao promijeniti taj mentalitet. Najbolje se prepustiti neljudskom fatalizmu, inače ćete izgubiti život ili razum”.

Unatoč dojmovima koje su moji blogovi i članci izazvali kod nekih čitatelja, ja zapravo vidim puno razloga za optimizam u Hrvatskoj. Ovo su samo neki.

1. Hrvatski: Vjerujte mi, vaš jezik je nevjerojatno težak. Za primjer, mi u engleskom imamo četiri načina korištenja riječi “play” - play, plays, played i playing. Samo četiri! Na drugoj strani se izgubim kada pokušam konjugirati vašu riječ “igrati”. A ja sam mislio da je njemački težak! Svaka zemlja koja uspijeva ovladati tako kompliciranim jezikom mora moći uspjeti u najkompleksnijim zadacima. Dobar primjer su Rimac Automobili iz Zagreba koji pokušavaju prodati super skupi električni automobil najviših performansi.

2. Strast: Većina moje hrvatske rodbine i prijatelja su strastvene duše. Zauzet će stav i raspravljati o bilo čemu, kao što sam brzo otkrio nakon što sam usputno spomenuo da Hrvatska zemljopisno jest balkanska zemlja. Fokusiranje te strasti na inovacije, biznis i opće dobro generiralo bi nezaustavljivu silu. Pogledajte 2Cellos. Lako mogu zamisliti kako su njih dvojica mrzili lekcije iz čela dok su bili mali. Leonard iz serije “Teorija velikog praska” jednom je primijetio kako čelo zvuči kao “suicidalni bumbar”, a u mjuziklu “Mala noćna muzika” Stevena Sondheima čelist moli da mu daju “nešto manje tmurno”. No, Luka Šulić i Stjepan Hauser uzeli su svoje instrumente i stvorili nešto doista kreativno.

3. Upornost: Već na početku svojeg braka naučio sam da ne stajem na put supruzi kad krene u potragu za savršenim stolom u restoranu, naslonjaču ili hotelskoj sobi. Inzistiranje na najboljem - i po cijenu detaljnog ispitivanja svih mogućih opcija ili gnjavljenja osoblja - brzo bi Hrvatskoj osiguralo reputaciju kvalitete koja bi joj bila jasna komparativna prednost. Hrvatski ulazak u EU je, na kraju krajeva, čisti trijumf upornosti.

4. Odlučnost: Puno Hrvata koje poznajem fenomenalni su u pronalaženju kreativnih načina rješavanja problema i svladavanja prepreka. Navijači mi prvi padaju na pamet. U Sjedinjenim Državama sportske priredbe su obiteljska stvar: na velike baseballske i footballske utakmice odlazite sa suprugom i djecom bez straha da će vas u glavu pogoditi baklja ili od neke druge ozljede. Rodbina i prijatelji u Zagrebu upozorili su me da ni ne pomišljam otići gledati Dinamo ili hrvatsku reprezentaciju. Što je tužno. No, s druge strane, tu su Medveščakovi hokejaši. Bio sam na nekoliko utakmica. Djeca, odrasli i oni nešto stariji zajedno uživaju u fantastičnoj atmosferi. Ironija je u tome što je upravo hokej poznat po nasilnosti, ali na terenu.

5. Živost: energiju koju osjetite hodajući između kafića u centru grada gotovo je nemoguće naći bilo gdje drugdje u svijetu. Rakete na obroncima iznad Zagreba sigurno nisu ispalili nadureni pesimisti. Pa opet, upregnuti i fokusirati tu energiju u pozitivnom smjeru preskakanja zapreka koje ovu zemlju guraju unazad mogao bi biti jako težak zadatak. Ekonomski rast i demokratski razvoj ni u Hrvatskoj neće biti jednostavan. Kada bi to išlo glatko, bio bi to jedinstven slučaj u ekonomskoj i političkoj povijesti, ali postoje dobri razlozi za uvjerenje kako će Hrvatska konačno krenuti naprijed. Svojim tempom, naravno. (Pratite Rogera Malonea na Twitteru @ExpatinZagreb i na blogu: www.expatinzagreb.blogspot.com )