Financijsku konstrukciju ministra Linića za smanjivanje proračunskog deficita, predstavljenu javnosti u četvrtak, treba pohvaliti i podržati jer je dobro odmjerena, uravnotežena, pa čak i dosjetljiva. Plan za rješavanje deficita nije loš ni u odnosu na trenutnu, vrlo dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatska ekonomija, obilježenu nastavkom razduživanja građana i privatnog sektora, te paničnim spašavanjem i reparaturom stotina tisuća obiteljskih i korporativnih bilanci koje je upropastio slom cijena trajne imovine poput stanova i dionica.
Naravno, namjere države i Ministarstva financija neće proći bezbolno, snižavanje rashoda države za 3,6 milijardi kuna u 2014. još će više smanjiti agregatnu potražnju za proizvodima i uslugama, pa tako sniziti i bruto domaći proizvod. Ali, s obzirom na to da je Vladino rezanje ipak najumjerenije moguće i da je dijelom kompenzirano podnošljivim povećanjem prihoda za 4,7 milijardi kuna, konačni rezultat ne bi trebao biti ponovni rast javnog deficita u odnosu na BDP.
No, u toj računici vjerojatno nedostaju dvije milijarde kuna, za koliko će se rashodi države u sljedećih godinu-dvije neminovno povećati, a to je milijarda za nove penzionere i milijarda za porast kamate na inozemne dugove nakon daljnjeg urušavanja kreditnog rejtinga hrvatskih državnih obveznica.
U Hrvatskoj se iz dana u dan mogu čuti pozivi za snižavanje udjela državne potrošnje u BDP-u, koji sada prema Eurostatu iznosi 40 posto i relativno je umjeren. Ti pozivi državi na “štednju” i “odricanje” zvuče razumno i logično, no njihovi autori gube iz vida da se Hrvatska nalazi u vrlo specifičnoj vrsti krize, u stručnoj literaturi nazvanoj “recesija zbog spašavanja bilanci” ili engl. balance sheet recession. Balon cijena nekretnina i kapitala financiran (inozemnim) zaduživanjem rasprsnuo se, a dugovi su privatnom sektoru i građanima ostali. Sada su oni prisiljeni smanjivati potrošnju i minimalizirati zaduženost, umjesto da nastoje maksimirati profite. U sljedećem koraku dugovi će početi topiti i akumuliranu štednju i tako će još smanjivati kreditnu aktivnost financijskih posrednika i zajmoprimaca.
Ako u takvim okolnostima i država smanjuje potrošnju, to je kao gašenje vatre benzinom. Posljedica može biti desetljetna deflacijska depresija, čije se naznake već vide, ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim europskim zemljama u kojima je financijska panika 2007./08. prouzročila istovjetnu dužničku dramu: u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji. S tom vrstom krize monetarne i fiskalne politike još se teže nose nego s financijskom panikom i s “običnom” recesijom. Nakon što kamate padnu na nulu, a to je već slučaj, monetarna politika postaje bespomoćna, a fiskalna ostaje paralizirana brojnim ušančenim interesima.
Europska unija je toga svjesna pa je svoje rigidne zahtjeve posrnulim članicama za brzo vraćanje u okvire Maastrichta znatno ublažila. No, oni i dalje ostaju problematični u okolnostima “recesije zbog spašavanja bilanci”, koja u vrijeme donošenja maastrichtskih kriterija nije bila poznata ni empirijski, ni teoretski. Ali, budući da Maastricht predstavlja zakon koji je i Hrvatska prihvatila ulaskom u EU, nema druge nego poštovati ga. To je ministru Liniću kristalno jasno pa se tako i ponaša. I pozivi na “strukturne reforme” zvuče inteligentno, i oni to doista i jesu, ali oni koji ih upućuju gube iz vida da je za reforme potrebno puno vremena i da su one zapravo posao koji se nikada ne završava.
“Strukturne reforme” uvijek su utrka prema cilju koji se odmiče, nešto kao pokušaj prolaska ispod duge: neostvariv, a opet takav da od njega ne treba nikada odustajati. Čak i Vito Tanzi, bez sumnje najveći živući autoritet za poreznu politiku na svijetu i najveći protivnik ideje da prezadužene države gase krizu deficitarnim zaduživanjem, u svojoj najnovijoj knjizi “Dolari, euri i dugovi” (Palgrave Macmillan, New York 2013.) daje sljedeću makroekonomsku preporuku: “Prema tome, (prezadužene) zemlje morat će iznova projektirati (reengineer) ulogu koju država igra u njihovoj ekonomiji, s ciljem da znatno snize razinu javne potrošnje u srednjem i duljem razdoblju.
Dakako, s tim reinženjeringom bit će nužno skoro početi, čak i po cijenu stanovitog kratkoročnog, negativnog utjecaja koji će smanjivanje potrošnje ostaviti na ekonomiju i zaposlenost.” Ukratko, plan ministra Linića vjerojatno je najbolji mogući u ovom trenutku, ali pokazat će se nedovoljnim ako država i privatni sektor nastave ovim tempom slati radnike u penziju te ako pad rejtinga i zaoštravanje deflacijske recesije u zemlji i okruženju znatnije povećaju trošak refinanciranja hrvatskog javnog duga. U tom slučaju Vlada premijera Milanovića bit će prisiljena pozvati u pomoć europsku Trojku, odnosno MMF, ne zato što njihove recepte o “proračunskom asketizmu” ne bi i sama znala provesti, nego zato jer bez MMF-ova jeftinijeg novca neće moći izbjeći ogluhu na inozemni dug.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....