KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Legalizacijom štitimo neukus, a ne arhitektonsku baštinu

Hrvatski Zakon o postupanju s nezakonito sagrađenim zgradama, popularno zvani “zakon o legalizaciji”, popraćen početkom ove godine novim Zakonom o gradnji i Zakonom o prostornom uređenju, dovodi u pitanje kvalitetu daljnjeg razvoja hrvatske arhitekture i urbanizma, ali i svrhu djelovanja konzervatorstva u zemlji uopće. Prema teritorijalnoj nadležnosti konzervatorsku strukturu Hrvatske gradi 21 konzervatorski odjel Ministarstva kulture sa zagrebačkim Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji odreda postupaju u skladu s važećim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Premda se prema odredbama “zakona o legalizaciji” onemogućava legaliziranje nelegalnih zahvata na pojedinačno zaštićenim građevinama ili pak kulturnim dobrima unutar zaštićenih kulturno-povijesnih cjelina, među koje ubrajamo i središte Zagreba, ukoliko isti nisu usklađeni s posebnim uvjetima zaštite i očuvanja kulturnih dobara, tekuća praksa rezultira strukovno poraznim rješenjima kojima se nepovratno uništava naša arhitektonska baština. Neupitno je da je veći broj nelegalnih gradnji valjalo ozakoniti i državi osigurati prihod, ali je potrebno izraziti i glasni protest protiv svojevoljnih iščitavanja i primjena tog zakona te pokušati realno sagledati sve probleme s kojima smo se vrlo brzo bolno suočili. Pojedini zahvati, kojih je u stvari poražavajuće velik broj, a koji u redovitim postupcima ishođenja dozvola zbog ugrožavajućeg utjecaja na kulturna dobra ne bi bili dopustljivi, danas se isforsirano odobravaju i, štoviše, ono malo odbijenih zahtjeva redom prolaze na Povjerenstvu za žalbe Ministarstva kulture. Ukratko, ukoliko nadležni konzervatorski odjeli Ministarstva i odbiju poneki zahtjev za legalizacijom, povjerenstvo istog ministarstva nerijetko uvaži žalbe na rješenja o odbijanju te ih na ponovno rješavanje šalje istim prvostupanjskim tijelima koji su ih već odbili, da ih u ponovnim postupcima pozitivno riješe. Apsurd je tim veći što takva naknadna pozitivna rješenja prate riječi o sukladnosti takovih suludih zahvata s principima zaštite. Tim se riječima u rješenjima o legalizaciji pojedinih zahvata u zaštićenim područjima vjerojatno želi dokazati kako upravo te, do danas nelegalne, gradnje posebno pridonose kvaliteti našeg životnog prostora. Na koji način je više uopće moguće sanirati nastalu štetu, koja bi se da apsurd bude veći trebala sanirati upravo iz uprihođene materijalne koristi tijekom legalizacije? Premda nije trebalo tako biti, tri rečena zakona, na žalost, ugrožavaju naslijeđeno, ali jednako tako u poražavajuću situaciju dovode i samu arhitektonsku struku, poznatu po svojoj svojevrsnoj umjetnički intoniranoj intelektualnoj gordosti. Na žalost, ta je nadmenost posljednjih godina pognula glavu vlastite stručnosti i neovisnosti. Jasno je da današnje vrijeme, u zemlji koja ne pruža sagledivu perspektivu, valja preživjeti kako tko može, od mjeseca do mjeseca prehraniti obitelj i/ili pokojeg zaposlenika s njegovom obitelji, pa su hrvatskim arhitektima i poslovi legalizacije, koliko ih tko priskrbi, više nego dobrodošli. Ali jednako je tako važno pokušati očuvati i vlastiti i stručni dignitet, koji je u Hrvatskoj već godinama na svojevrsnom izdisaju.

Našu arhitekturu, na žalost, dodatno prati i dosad vjerojatno neviđena rascijepljenost same struke i njezinih organizacija, djeluje se strukovno konfuzno, bez strategije, plana i reda. Nered je stoga jedino što uslijed svega možemo i očekivati te kao rezultat nered i imamo. Rijetke urbanističko-arhitektonske natječaje, nepoštenu konkurenciju, otimanje i zadiranje u autorska prava, koja su u cijelom kulturnom svijetu itekako zaštićena, a zbog čega? Najčešće sitnih interesa, uslijed kojih gubimo obraz.

Što bez novim zakonom o gradnji, pod izlikom ubrzanja efikasnosti ishođenja dozvola, izbačenog idejnog projekta, kada se jedino na njegovoj razini moglo u ranoj fazi utjecati na kvalitetu projektne dokumentacije i arhitektonske oblikovnosti. U kojoj mjeri ćemo uopće moći utjecati na predlaganu oblikovnost, koja je najčešće takva da se moramo zapitati otkud vuče korijenje. Zagreb, a ni Hrvatsku općenito, nikad nisu karakterizirale danas tako omiljene predimenzioniranosti, nepodnošljive boje, betonske balustrade, jeftini plastični zatvori... Što se dogodilo u posljednja dva desetljeća s našim ukusom, a i nama samima? Zar bi igdje u civiliziranom svijetu bilo moguće ovakvo groteskno ozakonjenje svih nevjerojatnih vrsta intervencija koje je u stanju osmisliti hrvatski ukus, kojega bi kao nevjerojatnu stavku uistinu trebalo zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro? Uz činjenicu da gotovo ništa nije u Hrvatskoj sagrađeno prema građevinskoj dozvoli, jednu od “zabavnijih” stavki recentnih hrvatskih legalizacija predstavljaju i zatvaranja hrvatskih lođa, balkona i terasa. Takve je bezbrojne zaprimljene zahtjeve u zaštićenim zonama preporučljivo već u prvom stupnju u njihovu “slikovitom” šarenilu pojedinačno odobriti. Tako deset različitih hrvatskih lođa na jednoj višestambenoj zgradi, pozatvaranih naravno s deset različitih PVC ili rijetko kada drvenih profila, ozakonjujemo da bi osigurali tako nužna mjesta za poneko drvo života u minimalno proširenim dnevnim boravcima, stvorili prostor za čuvanje ili sušenje pršuta i najčešće za smještaj sudopera. Zar bi doista jedna već ionako siromašna zemlja propala ukoliko bi onih par posto najneprihvatljivijih primjera neukusa i ignorancije struka odbila legalizirati?

Zdravo utemeljena arhitektonska struka nikako ne bi smjela biti izložena pritisku opće legalizacije. Bila je ovo prilika da se tijekom legalizacija grupnih, a nekoordiniranih zahvata uvjetuju i jedinstveni kriteriji postupanja kojima se mogla ujednačiti i poboljšati oblikovnost naše arhitekture, kad se već u nju zadiralo. Većina je te baštinjene arhitekture, na našu sramotu, u svoje vrijeme ostvarivana prema danas neshvatljivo kvalitetnim premisama. Nekad je nekome prije nas bilo stalo i nije bilo potrebno objašnjavati što znači da je i manje katada više. Zar smo se se izgubili u prostoru i vremenu? Što uopće znači sanacija stanja i je li moguće sanirati, ma kako god to lijepo zvučalo, išta iz ovog sveopćeg kaosa? Kako u zemlji koja već dugo zapostavlja urbanizam uvesti imalo reda? Kvalitetna arhitektura bez urbanizma ne postoji, kao ni kokošje jaje bez kokoši.

Prava arhitektura, jasno, ne postoji bez kvalitetnih projekata niti bez arhitekata slobodnih u kreativnosti i stvaranju. Zemlja smo koja je kroz povijest bila blagoslovljena nekim velikim pojedincima i s područja arhitekture, koji bi danas teško izranjali iz društvene kaljuže, kojom u pravilu, uz par časnih iznimki, dominiraju i stručni i investitorski mediokriteti. Često u neodoljivim kombinacijama. Današnji izgled naših gradova svjedoči o našoj grubosti, manjku ljubavi i brige o naslijeđenom, što smo barem bili dužni ne ugroziti bahatošću i silovitošću. Jer povratka nema. Zašto arhitektonska struka nije aktivnije i odlučnije sudjelovala u formuliranju i donošenju zakona o kojima joj ovisi opstojnost i život? Zašto se današnja hrvatska arhitektura poput ostalih područja ljudske djelatnosti ne temelji na strukovno utemeljenim strateškim odrednicama kojih bi se onda svi s olakšanjem pridržavali, a na koje bi se onda kvalitetno nadovezivala i individualna kreativnost i umjetnički talent. Izgleda da je nemoguće i pokušati uvesti red u nastali nered, s kojim će pomalo nestajati i naš identitet pa i mi sami. Dok danas više dijelova Zagreba, a posebno Trešnjevka ili južna polovica Savske ceste liče na neke palanačke naseobine, a najelitniji gradski predjeli uslijed samovolje i skorojevićkog mentaliteta većine investitora polako i sigurno nestaju zajedno s “tim nepotrebnim i suvišnim” pratećim zelenilom, struka šuti i ne reagira. A za preostala baštinjena kulturna dobra, taj nepodnošljivi teret u zemlji koja u njima vidi samo neriješivi problem, najpoželjniji bi možda bio jedan veliki potres, koji bi ih dokrajčio i tako nas barem naizgled oslobodio ružne činjenice da ih svakodnevno sustavno uništavamo sami.