Prije nekoliko dana Vlada Republike Hrvatske donijela je izmjene i dopune Zakona o šumama. Iz Vlade je pojašnjeno da su izmjene donesene zbog ubrzanja procedura vezanih uz situacije u kojima će se pojaviti potreba da se dijelovi šumskih zemljišta koriste za gradnju golf-igrališta.
Prema dosadašnjem zakonu, procedura po tom pitanju bila je dugotrajna i izuzetno komplicirana.
U konkretnim slučajevima Vlada je, primjerice, najprije trebala donijeti odluku kojom se kod gradnje golf-igrališta utvrđivalo postojanje interesa Republike Hrvatske, što je među ostalim uključivalo i donošenje prethodnog mišljenja županijskih skupština, kao i odluka saborskih odbora za gospodarstvo, prostorno planiranje, nakon čega je bilo potrebno provesti i zahtjevnu proceduru izdvajanja šuma iz gospodarske osnove.
Nije zgorega spomenuti da je potencijalni ulagač imao i obavezu plaćanja visokih troškova prenamjene zemljišta.
U najboljem slučaju, uz snažan politički “poguranac” cijela procedura trajala je predugih osam, devet mjeseci.
Izmjenama spomenutog zakona, bit kojega je da kod gradnje golf-igrališta dijelove šumskog zemljišta neće trebati izdvajati iz gospodarske osnove, znatno će se ubrzati procedura gradnje golf-igrališta.
Ipak, koliko god se na jednoj strani Vlada trudila pojednostaviti i akcelerirati te procese, na drugoj strani čudi istovremeno Vladino tapkanje u mjestu kad su u pitanju mjere i aktivnosti koje je trebalo već odavno poduzeti. Konkretnije, ponovno uspostaviti sustavno upravljanje razvojem tog izuzetno važnog segmenta turističke ponude, institucionaliziranog, nota bene, još 1999. godine donošenjem Programa razvoja golfa kao elementa razvojne strategije hrvatskog turizma.
Temeljem spomenutog programa razvoj golfa počivao je na dvjema premisama; prvoj, da se golf treba “dogoditi” uz već postojeće smještajne kapacitete, na koji način je već u startu bila diskvalificirana i pomisao na tzv. apartmanizaciju prostora, te drugoj, da zemljišta na kojima će se graditi golf-igrališta budu u vlasništvu države, što je trebalo pojednostaviti i ubrzati gradnju golf-igrališta, uzgred i pripomoći izbjegavanju mučnih postupaka izvlaštenja zemljišta u privatnom vlasništvu. Programom je, kroz institucionalizirano Povjerenstvo za golf, sastavljeno od predstavnika svih relevantnih ministarstava, najprije uspostavljen horizontalni sustav koordinacije razvoja golfa, potom i vertikalan sustav upravljanja procesom, unutar kojeg se autonomnost jedinica lokalne samouprave očitovala u odabiru i nominaciji potencijalnih golf-lokaliteta, a u terminalnoj fazi i u donošenju potrebnih prostornih planova.
Tako zamišljen Program razvoja golfa u potpunosti je još krajem 90-ih i zaživio, ponajprije na način da je tadašnja Vlada donijela odluku kojom je odobrila sredstva za financiranje izrade idejnih projekata i predinvesticijskih studija za 30-ak potencijalnih golf-lokaliteta u Hrvatskoj.
Bit je bila potencijalnim ulagačima unaprijed pripremiti lokacijske dozvole i predstudije isplativosti ulaganja, iz kojih bi zainteresirani ulagači na okvirnoj razini mogli iščitati svoj partikularni ekonomski interes, dok je država iz istih studija, ovisno o ekonomskoj projekciji svakog pojedinog projekta, trebala odrezati visinu koncesijske naknade. Isto tako, program je polučio konkretne rezultate i u praksi.
Na temeljima istoga na lokalitetu Crveni vrh pokraj Savudrije sagrađeno je jedino relevantno golf-igralište na jadranskoj obali, dok je na lokaciji Marlera, u općini Ližnjan, temeljem Ugovora o konzorciju, instituta koji je sadržavao i preferirao Program razvoja golfa, u potpunosti dovršena procedura oko ishodovanja potrebnih dozvola.
Umjesto da nastavi s provedbom programa, prethodna je Vlada najprije donijela (nakon izjesnog vremena i povukla) Zakon o golfu, koji je sadržajno i u svakom drugom smislu predstavljao regresiju u odnosu na Program razvoja golfa. Štoviše, forsirajući razvoj golfa kroz koncept apartmanizacije zakon je pridonio neviđenoj “antigolf histeriji” javnosti i raznih nevladinih udruga.
U ovom trenutku Program razvoja golfa i 20-ak idejnih projekata i predstudija isplativosti ulaganja za isto toliko lokacija (sa 70 postotnom dovršenošću) jedini su relevantni dokumenti kojima, kada je u pitanju golf, raspolaže Vlada.
Stoga se jedinim razumnim rješenjem, dok se ne pronađe bolje, nameće nastavak provedbe spomenutog programa, na koji bi način Vlada ponovno sustavno počela upravljati tim značajnim segmentom izvansmještajne turističke ponude. Sve to tim više i lakše imamo li na umu da su nam za razliku od ranijih godina u tu svrhu na raspolaganju i pristupni fondovi EU. Što prije po tom pitanju Vlada pohvata konce, to bolje.
Naime, i sama Strategija razvoja turizma detektirala je našu izvansmještajnu ponudu kao izrazito nekonkurentan segment ukupne turističke ponude, dok je golf prepoznala kao proizvod s izraženom perspektivom razvoja. Konačno, i u turističkoj javnosti već odavno postoji konsenzus da u procesu unapređenja Hrvatske kao turističke destinacije trebamo obuhvatiti i investicije u golf-infrastrukturu, koja je u vodećim svjetskim turističkim destinacijama, ali i našem konkurentskom okruženju postala neizostavan element turističke ponude.