KOMENTAR JUTARNJEG Poraz Islamske države nije na vidiku, ali je izvjestan

Da Islamske države (IS) nema, trebalo bi je izmisliti, tako se znaju šaliti analitičari koji se bave geopolitičkim odnosima u svijetu. Jer, ističu, da se nije pojavio IS, vjerojatno bi unutarnji sukob u Siriji zapadni svijet i dalje promatrao s distancije, čekajući da neka od strana - snage odane predsjedniku Bašaru al-Asadu ili umjereni pobunjenici, inače vreća prepuna rogova - konačno ostvari neku stvarnu vojnu premoć pa da se onda prisili i jedne i druge na neke pregovore. A to bi, kako se čini, trajalo još dugo. Ne bi se niti pokazalo koliko je Irak propala država koja nije bila u stanju očuvati svoj teritorijalni integritet. Niti bi se Kurdi u Siriji i Iraku konačno našli u nekom obliku dogovora - jasno, upitno je koliko je on održiv ako znamo da su i jedni i drugi međusobno poprilično posvađani, a ideja bilo kakvog njihova konsenzusa je sve do krize oko grada Kobanea bila nezamisliva.

I sa svim tim se teško ne složiti. IS je i nastao na prostoru koji je bio više nego plodno tlo da se ondje profilira snažna organizacija koja će, koristeći sve unutarnje nesloge Iraka i Sirije, preuzeti vodeću vojnu i političku riječ. No, IS je sve to stavio u okvir zastrašujuće, brutalne dogme koja se navodno temelji na islamu, ali kako navode brojni islamski učenjaci, s islamom nema ali baš nikakve veze. Stoga je njegova pojava prvo šokirala svijet (ne samo zapadni), a onda ga i natjerala na reakciju. I tako je IS zapravo katalizirao niz procesa do kojih vrlo vjerojatno ne bi došlo u dogledno vrijeme. SAD je krenuo u prešutnu, ali svima jasnu suradnju s Iranom kako bi irački glavni grad zaštitio od napada IS-a, svoj doprinos daje i Rusija - koja je u Siriji na liniji Irana, dakle čuva Asada, a protiv zapadnjačke ideje jačanja umjerenih pobunjenika, a sve se otvorenije priča i da će se Kina ukrcati na taj vlak te dati svoj doprinos, kako zbog navodne islamističke prijetnje na svom ozemlju, tako i zbog sve glasnijih zahtjeva da ta druga svjetska sila konačno preuzme i globalnu ulogu koja joj pripada. No, Peking je tu i dalje skloniji voditi politiku sličnu njemačkoj - dakle, pomoći ćemo, ali nećemo se posebno isticati - iako je početkom ove godine u Münchenu počelo zacrtavanje politike koja bi najveću europsku ekonomsku silu potaknula na jaču globalnu inicijativu.

Formirana je i međunarodna koalicija koju vode SAD i arapske, sunitske zemlje i koja se odmah našla na udaru kritika koje su padale prije svega na račun Baracka Obame: naime, od njega se i u Americi i diljem svijeta tražilo da djeluje još odlučnije, da pošalje kopnene snage i tako skrši IS. Obami to, jasno i potpuno razumljivo, nije padalo na pamet. Izvukao je SAD iz dva rata i nije htio američke čizme u jednom novom. No, u dogovoru sa saveznicima iz NATO-a i arapskim partnerima utvrđena je polivalentna strategija. Kao prvo, treba obučiti i opremiti lokalne snage da budu vjerodostojan protivnik IS-u na terenu, pomagat će im se napadima iz zraka jer je to slaba točka džihadista, pokušat će se maksimalno mobilizirati sve lokalne, plemenske i ine zajednice da se priključe otporu, u dogovoru s Turskom i drugim zemljama zaustaviti priljev svježih boraca iz svijeta te konačno onemogućiti bilo kakvo financijsko poslovanje IS-a i raditi maksimalno na tome da ostanu bez novca.

Rezultati se nakon tri mjeseca i više nego vide. Kobane je postao simbol neuspjeha IS-a koji je u lipnju doslovce u dva dana zauzeo Mosul, dvomilijunski grad u Iraku, a ovaj desetak puta manji ne samo da im nije pao u ruke, nego se već gotovo dva mjeseca uporno brani. Takav je razvoj događaja poguban po vodstvo IS-a jer se pokazuje da i nisu tako moćni kako se činilo, što pak utječe i na dosad gotovo nepomućen moral njihovih boraca - a ni stravično odrubljivanje glava američkim i britanskim taocima ne samo da nije zaustavilo napade, nego ih je čak i pojačalo.

U međuvremenu su se i iračke snage pregrupirale, organizaciju i savjetovanje su preuzeli zapadni časnici, a svoje su usluge na raspolaganje stavili i najbolji od Iranaca, prokušani u sirijskim sukobima. I jasno, tu su pešmerge, kurdski borci koji su samo trebali teško naoružanje. IS-u stoga više ne pada na pamet da krene prema kurdskom centru Irbilu ili naftom bogatom Kirkuku, istjeran je iz desetak gradova na potezu od Bagdada do Mosula i još više sela i čini se da nema nade da se onamo vrati. Sve češće poseže za napadima autobombama, a priča o “bitki svih bitaka”, udaru na Bagdad, sve više sliči na lanjski snijeg. I ne samo to, iračke snage otvoreno pripremaju udar na Faludžu, uporište IS-a. A ove subote im je ranjen i kalif Abu Bakr al-Bagdadi te ubijen jedan, a jučer i drugi lokalni zapovjednik u Iraku. Dakle, koalicija i lokalne snage sad imaju mogućnost doći do vrlo osjetljivih obavještajnih informacija koje su im donedavno bile nedostupne.

Naftni su izvori u dobroj mjeri razoreni, prodaja ide sve teže i po silno spuštenim cijenama pa je i priljev novca sve skromniji. Jasno, neće IS sutra pasti, dugo će još trajati sukob s tim manijacima, ali napravili su klasičnu stratešku pogrešku: otvorili su previše frontova i izazvali previše neprijatelja.

Sad uz njih staju neke militantne skupine, ali malo koristi od toga. Zaključak je, dakle, jasan: IS je velika prijetnja, ali za njega postoji terapija. Stoga su apsolutno u pravu analitičari koji ističu da su veće globalne prijetnje od džihadista i dalje nedovršen palestinsko-izraelski sukob, ruska agresivna politika i nepredvidivi Vladimir Putin te mogući sukob Kine i Japana. Jer, u tim situacijama nema koalicije koja bi mogla pomoći.