Što se može postići teškim zračnim napadima u zemlji kojoj po naoružanosti, po glavi muškog stanovnika, nema ravne u svijetu?
Tikrit.
Prateći i uspoređujući vijesti s jednog i s drugog kraja arapskog svijeta ovih postuskršnjih dana neizbježno se nameće zaključak da je Aden, velika strategijska luka u tjesnacu Bab-el-Mandeb, nezaustavljivo krenula stopama Tikrita, te da će uskoro skončati jednako kao i rodni kraj bivšeg zloglasnog iračkog satrapa Saddama Husseina. Ni Sanaau, nekad ideologijski antipod ljevičarskog Adena, ne čeka ništa bolja sudbina.
Tikrit je imao postati simbolom i međašem nove američke strategije sudjelovanja u regionalnim krizama iz drugog plana; odnosno, sudjelovanja bez čizme na tlu, a pilotno i bespilotno sa svim što treba. Tzv. prašinarski posao obavile su regularne i posebne postrojbe vojske države koja u biti i ne postoji (vlade u Bagdadu) u “koaliciji” s lokalnim milicijama najrazličitijih vjerskih uvjerenja. Uz američku pomoć iz zraka, te iranske savjetnike na tlu, iračka vojska i milicije su rastjerale ISIS i potom bez ikakva krzmanja opustošile grad u kojem i tako nije puno toga bilo ostalo. Usput, po vjerskom su ključu, inače, te šijitske milicije bile upotrebljive u jednom (Tikrit), ali nisu u drugom (Anbar) dijelu iste zemlje, Iraka.
Negdje na prostoru između Tikrita i Adena, možda baš u Riyadhu, kao da je netko postavio leću koja tikritsku sliku zrcalno obrće u Sanaai. U jemenskoj prijestolnici šijitski Hutiji (zaidi), uz pomoć pristalica bivšeg predsjednika Saleha i opću iransku potporu, napali su i već srušili Hadijevu vladu, a zasad im samo zračnim napadima uzvraća Saudijska Arabija. Upleće se i ISIS, a Amerikanci obavještajno i logistički pomažu sunite (po kojima su do neki dan tukli iz zraka u Tikritu).
U Adenu stanje je još gore: tamo su se značajnije upleli još i al-Qa’ida i ISIS. Grad je uništen, svatko tko može svoje državljane izvlači zračnim mostom. Stanje je toliko loše da ljudi bježe - pa makar i u Somaliju.
Cijela jemenska kriza u ovom trenutku ima dva osnovna obilježja: “somalizaciju” i prerastanje iz višestoljetne opće šizme u istinski sunitsko-šijitski vjerski rat. Na jedan čudan način Somalija i vjerski rat povezuju se i izazivaju u čovje ka strah za sudbinu tog dijela svijeta: somalijska kriza već traje dulje i od jednog od najpoznatijih vjerskih ratova u povijesti, onog Tridesetogodišnjeg, koji je započeo kao šizma između katolika i protestanata, a završio Westfalskim mirom i postavljanjem (pravnih) temelja suvremene države-nacije polazeći od, uz ostalo, načela suvereniteta naroda i samoopredjeljenja pa do odvajanja države i vjere. Je li, zapravo, Augsburški, pa potom Westfalski mir - drugim riječima: suvremena država-nacija - ono što je potrebno arapskom svijetu? Na to pitanje nema jasnog odgovora, jer je gotovo nemoguće - u novinskom tekstu, a bez powerpoint prikaza - predočiti i objasniti tko je s kim, a protiv koga i zašto po vjerskoj osnovi. No, ni to ne bi pomoglo jer se savezništva mijenjaju svaki tren.
Pitanje državnog projekta postat će presudno i doći na red kad se arapski/islamski svijet neminovno suoči s dilemom kakvom civilizacijom želi/mora postati: resursna (eksploatacija energenata) ili produktivna-uslužna? Suton važnosti nafte kao bitnog geopolitičkog čimbenika samo naglašava ozbiljnost tog povijesnog pitanja.
Zanemarujući strahote odsijecanja glava i bezumno razaranje svega “nevjerničkog” kao folklor bezumne strave, zapanjujuće je zapravo koliko se stvari skriva i prikriva fundamentalizmom, radikalizmom, džihadizmom i kvazidoktrinarnim tumačenjem vjere. Posrijedi je opća društvena nemoć da se nađe odgovor na pitanje kako i kamo dalje; a pritisak ulice (zastrašujuće narastajućih masa nezaposlenih) i pritisak beskraja pijeska ispod kojeg je sve manje sve nepresudnije nafte postaju toliko neizdrživi da je za mnoge najlakše u Božje ime voditi politiku burn, baby, burn. Usto samo vjeruj, vjeruj da vjeruješ i vjeruj da si jedini pravovjernik - pojednostavljeno, u Zeta (Shia Ali) ili u riječ i propis Prorokov (sunnet) uz desetke doktrinarno-ideologijskih inačica za koje također valja postati mučenikom i naći sedamdesetak djevica na nebesima.
Ako tome dodamo da se neki samozvani vjerski lideri sve više ponašaju kao i suvremeni političari: naime, misle i postupaju ciklusno (na Zapadu od izbora do izbora, u arapskom svijetu od jihada pa dok ne smisle neki novi jihad), te na sve to nicanje kojekakvih pokreta pogledamo i kao na bitku za preraspodjelu vrlo ograničenog kolača, odnosno resursa, postat će nam jasnije zašto su Hutiji, “pristaše i zaštitnici Božji”, krenuli na Sanaau, pa dalje na Aden. Zbog istog razloga zbog kojeg ih u tome potiče i prati šijitski Iran, zbog istog razloga zbog kojeg se tomu protivi sunitska Saudija, zbog istog razloga zbog kojeg su tu i ISIS i al-Qa’ida.
BTW, što bi rekli klinci, pa zar nije zloglasni Bin Laden svojedobno krenuo od goleme građevinske korporacije, koju je istodobno i globalizirao i mijenjao joj osnovnu djelatnost iz građevinarstva u teror i iznudu vjerom i oružjem, a da danas pred sobom imamo al-Qa’idu ustrojenu kao suvremenu korporaciju.
Za Tikrit, pa i Aden, svejedno je tumačili ga finesama vjere ili surovošću stvarnosti. Za njih je jednostavno prekasno. Za stradanja tih gradova, lako se može pokazati, golemu krivnju snose i oni koji u rat kreću, a ne bi čizmom stali na tlo.