HRVATSKA I SVIJET

KOMENTAR IVE BANCA Sjedi Andro Vlahušić na granici u crvenoj kabanici

Postavlja se pitanje kako Dubrovnik može biti uspješan grad na čelu s osuđenim korupcionašem posve parazitske vizije
 Nikša Duper / Dubrovački vjesnik / CROPIX

Ako ništa drugo, vlast mora biti uvjerljiva. Onog trenutka kad vlast u očima građana izgubi autoritet, čak postane smiješna, početak je kraja jednog razdoblja. Nema potrebe objašnjavati kakvi su bili učinci Milanovićeva odustajanja od plana monetizacije autocesta. Smijeh, nekad i grohotni, koji je pratio izmotavanje Milanovićevih ministara, istih onih što su se još jučer junačili monetizacijom, samo je jedan od mnoštva dokaza da je jedna Vlada došla kraju. No, bit će vremena za veliku sliku. Za dva dana održat će se drugi krug izvanrednih izbora u nekoliko jedinica lokalne samouprave, na prvom mjestu u Dubrovniku. Rezultati dubrovačkih izbora možda neće biti važni za onu Hrvatsku koja je zaboravila kako je njen moderni identitet izrastao iz dubrovačkog humusa, ali će zacijelo biti važan za ovaj prastari grad koji je tijekom dugog niza vjekova svašta vidio i gotovo sve otpratio, a u poznim je godinama doživio sudbinu starog karnevala u jednoj doista niskoj burleski.

Kad je Andro Vlahušić 2009. izabran za gradonačelnika Dubrovnika, pratila ga je aureola reformnog političara. Teško je reći zašto se upravo takvim doimao, jer ga je također pratio glas ambicioznog arivista. U svakom slučaju, u vrlo kratkom roku postalo je jasno da je zapravo riječ o prototipu lokalnog bossa. U Dubrovniku mu je glavno bilo podrediti HDZ i SDP, što mu je, kao posljedica nemalih propusta velikih stranaka, dobrim dijelom i pošlo za rukom. Na vlasti se brzo riješio reformnog balasta i posvetio zgrtanju novca u korist novih izbornih pobjeda. Metoda mu nije bila originalna, a u gradu poput Dubrovnika nije ni mogla biti. Dubrovnik je od 1960-ih gotovo posve zanemario svoje stare gospodarske djelatnosti i počeo se oslanjati na turizam. Komunistička vlast brzo je uvidjela prednosti novonastalog stanja i od Dubrovnika stvorila pokazni izlog jugoslavenskog režima. Rat, golema razaranja i nesigurnost što su uslijedili nakon neovisnosti samo su privremeno prekinuli ovaj trend, ali nakon 2000., u nedostatku promišljenog razvoja i kreativnih alternativa, on se još više intenzivirao, s tendencijom monokulture. Vlahušićev doprinos bio je samo u tomu što je hipertrofirao turizam nauštrb svih drugih djelatnosti. Stara gradska jezgra postala je poligon za neku vrstu starijeg Las Vegasa, s tom razlikom što nije bilo potrebno graditi lažne Venecije ili egipatske piramide, jer su dubrovačke zidine, crkve i palače poslužile kao savršena kulisa za emporij vlastite supstance. A kad ni to nije bilo dovoljno, u uvjetima rasprodaje i bijega gradskog stanovništva, uvijek se moglo izgraditi ersatz tenis-igralište između katedrale i Kneževa dvora za meč između McEnroea i Ivaniševića ili tvrđavu Revelin pretvoriti u golemi disco club (“bez kriminala, droge i prostitucije”, veli Vlahušić, što, čini se, ipak nije točno; svi citati su iz Vlahušićeva intervjua u Večernjem listu, 22. veljače).

Grad je “u sezoni” pretvoren u masovno svratište osrednje gastronomske ponude, nesnosne buke, neprohodnosti i bezočnog guljenja duž cijelog hranidbenog lanca. Svi gule turiste, a ponajviše sektor uslužnih djelatnosti. Njega, pak, gule rentijeri (često sâm grad) koji iznajmljuju prostore uz enormno visoke zapremnine, a na kraju lanca je Vlahušić i njegova gradska vlast koja samo smišlja nove izvore guljenja: “Ja imam lude snove. Ja se bavim izvozom roba i usluga u svome gradu, ne uzimam ništa građanima, uzimam strancima, pa oni su sretni i veseli da im uzmem lovu”. Što se Vlahušića tiče, to je tek početak (“Dubrovnik koji sanjam može primiti 6 milijuna gostiju, a ne 3 kao ove godine”). Zato mu je bilo važno oduzeti pravo na upravljanje gradskim zidinama Društvu prijatelja dubrovačke starine (DPDS), izuzetno zaslužnoj građanskoj udruzi koja o zidinama i drugim dubrovačkim starinama skrbi od 1952. godine. Učinio je to nasilno, unatoč činjenici da je s DPDS-om bio potpisao dugoročni ugovor, znatno nepovoljniji za ovu udrugu od svih prethodnih aranžmana. Da bi razvlastio DPDS, Vlahušić se poslužio saborskom većinom i nemarom resorne ministrice, njegove stranačke kolegice, koja mu je sekundirala u ovom bespravnom poslu, na svoju i saborsku sramotu. Premda je Ustavni sud prije godinu dana donio privremenu mjeru obustave dijela ovog spornog zakona, Vlahušić nije odustao. Među raznim “urnebesima” koje obećava u svojoj izbornoj kampanji stoji i to da će zidine “vratiti Gradu”, kao da nešto što on financijski ne iskorištava nije gradsko.

Zašto je Vlahušiću potreban veliki gradski proračun? Dva su glavna razloga: prvo, na taj način otvara nova radna mjesta za stranačke “uhljebe”, čija je dužnost stvoriti mrežu birača pretplaćenih na Vlahušića i njegovu stranku firmu, poznatu po privatizaciji svake ustanove gdje su na čelu članovi HNS-a. A i drugdje, gdje u natječajima arbitriraju HNS-ova ministarstva ili gradonačelnici, niz funkcija je jednostavno rezervirano za ovu stranku, koja toliko podsjeća na korumpirane francuske etatističke i laicističke radikale iz vremena Treće republike. Drugo, Vlahušićevi besmisleni graditeljski projekti (kičasti kineski zidovi, sive i još sivlje kockice koje su na mnogim mjestima zamijenile stare kamene pločnike, rotori popularno nazvani “Androva gumna”, čudovišna prometna rješenja / Stanica Lapad, gruški park /, rušiteljski planovi za tunele, uspinjače i nove ceste preko zaštićenih renesansnih vrtova, itd.) ostvaruju se dobrim dijelom preko obiteljske građevinske firme. Taj manji hranidbeni lanac ogledni je primjer partitokratskog parazitizma.

Ovdje nema mjesta za detaljnije elaborate o manipulaciji medijima, podrivanju civilnog društva, pokušaju (putem tzv. Dubrovačkog dogovora) pretvaranja HDZ-a i SDP-a u satelitske stranke, ni o nizu korupcijskih afera. Zbog jedne od njih Vlahušić je pravomoćno osuđen, što znači, ma što o tomu mislila Vesna Pusić, da će Dubrovniku biti zapriječen pristup europskim fondovima ako Vlahušić pobijedi na izborima. Postavlja se pitanje kako Dubrovnik može biti uspješan na čelu s osuđenim korupcionašem posve parazitske vizije. Može li takav čovjek i stranke koje ga podupiru predstavljati onu komunu koja je donedavna bila poznata po geslu: publica curate!? To je odlučno pitanje ovih izbora.

Uvjeren sam da je na kraju došlo vrijeme upravo za mlade ljude na čelu s Vlahušićevim protukandidatom Matom Frankovićem. Neće im biti lako. Morat će istraživati posve drukčije linije razvoja i suprotstaviti se parazitizmu (“u kojemu se živi od imovine grada”), a samom Gradu vratiti smisao i odgovornost.

P.S.: À propos prigovora Jurice Pavičića iz subotnjeg Jutarnjeg lista: Ne, nisam slijep na niz sadašnjih kriznih žarišta unutar EU, uključujući one koje on spominje.

Trenutni europski strukturalni problem izazvan je činjenicom da je monetarna politika europska, a demokratska politika nacionalna.

Ne znam kako će se ova dilema riješiti, ali znam da je multikulturalni eurofederalizam, a ne demokratska nacionalna država u suprotnosti s europskim modernitetom.

Ne isključujem ni autokratske režime, makar bili i kratkotrajni unutar granica europskog prostora, ali upozoravam da smo preživjeli Spenglerov Untergang i Orwellovu 1984. pa ćemo valjda i dechiricovski sredozemni pesimizam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:47