ANTIAMERIKANIZAM I OBAMINA DOKTRINA

IVO BANAC Nino Raspudić prolio je cijeli slap besmisla o odluci češkog čelnika da ide u Rusiju

Nino Raspudić prolio je cijeli slap besmisla vezano uz odluku češkog predsjednika Zemana da se odazove Putinovu pozivu na paradu
Russian President Vladimir Putin chairs a meeting with the government at the Kremlin in Moscow on March 25, 2015. AFP PHOTO / RIA NOVOSTI / MIKHAIL KLIMENTYEV
 MIKHAIL KLIMENTYEV/AFP

Ako je u devetnaestom stoljeću antisemitizam bio “socijalizam budala”, danas je to zacijelo antiamerikanizam. Štoviše, dva fenomena ne samo da su povezana, nego jedino i povezuju onu vrstu endemske ljevice i desnice koja se vidi na grudobranu predglobalizacijskih europskih podjela. Doduše, razne lijeve fronte i Pegide iz samog srca suvremene europske potištenosti više ne proklinju židovske bankare - Warburge i Schiffove - koji su nekoć navodno nadgledali Roosevelta, ali zato još tvrde kako Wall Street proizvodi ratove, koje onda promiču liberalni (židovski) mediji. Odjeke ovako skrojene političke fantastike možemo vidjeti i u nas, dijelom kao posljedicu zaostalosti i ressentimenta, dijelom kao proizvod putinovske propagande. Tako je Nino Raspudić prošlog petka prolio cijeli slap besmisla vezano uz odluku češkog predsjednika Miloša Zemana da se odazove Putinovu pozivu na moskovsku paradu u povodu obilježavanja ruske pobjede u Drugom svjetskom ratu (Večernji list, 10. travnja). Toj odluci, naime, suprotstavio se američki veleposlanik Schapiro i tako, po Raspudiću, pokazao niz dvostrukih kriterija, tipičnih za američku “demokratsku bajku”.

Istresao je Raspudić cijelu vreću optužbi na račun američkog licemjerja od “najnovije agresije na Jemen” (?), rušenja ukrajinskog predsjednika Janukoviča, “koji je imao izborni legitimitet i uspijevao ... održati zemlju cjelovitom”, do Guantánama, Carle del Ponte (?) i represivnog ponašanja Saudijske Arabije. U svojoj tužbalici uime “manjih američkih saveznika” protiv moćnog Ujka Sama Raspudić zapravo predlaže politiku zadovoljavanja Rusije, jer, veli, Zemanovoj “zemlji ne treba američko zaoštravanje s Moskvom, jednostavno zato što je, za razliku od dalekog Washingtona, Prag na prvoj crti tog konflikta, zbog kojeg danas može trpjeti energetski, a sutra možda i vojno”. Štoviše, on osporava i sankcije - minimalističku strategiju suprotstavljanja ruskom ekspanzionizmu, jer “koja je naša ekonomska korist od vašeg zaoštravanja i odsijecanja EU od Rusije? Čime ćete nam to kompenzirati?” Zanimljivo je da češki tisak, upravo s prve crte konflikta, na Zemana baš ne gleda Raspudićevim naočalama. Praški dnevni list Právo (7. travnja), blizak lijevom centru, Zemanovo je ponašanje nazvao kontraproduktivnim i upozorio da je Zemanov napad na veleposlanika zemlje pod čijim se kišobranom Česi skrivaju zapravo avantura eksplozivnih razmjera.

Nitko ne osporava da je američka politika mnogo toga propustila i počinila brojne greške, što i nije posebno iznenađenje kad se uzme u obzir golemi teret odgovornosti koju Washington nosi još od Drugog svjetskog rata. Uostalom, u kakvom bismo svijetu živjeli da se američka politika u posljednih stotinu godina nije suprotstavljala agresorima i diktaturama. U trezvenim trenucima to vidi i Raspudić. Zato je i prisiljen priznati, vjerojatno zbog uvjerljivosti svojih antiameričkih poruka, da je i loša “američka politika još uvijek manje zlo u odnosu na druge potencijalne hegemone od Rusije preko Kine do kalifata”. Ali to je tek pola priče. U američkoj politici rapidno raste utjecaj izolacionističkih političara poput Randa Paula, jednog od republikanskih kandidata za predsjednika, koji uopće ne žele prekomjeran angažman u stranom svijetu. U tim okolnostima predsjednik Obama nedavno je, 4. travnja, u razgovoru s Thomasom Friedmanom, kolumnistom New York Timesa, artikulirao svoj stav prema vanjskopolitičkim izazovima. Važno je napomenuti da Obama u ovom razgovoru nije spominjao Rusiju. No, iz konteksta, posredno se i o tomu može nešto zaključiti. Obama je naglasio kako je angažman potreban tamo gdje dugogodišnje sankcije i izolacija nisu urodile plodom, pod uvjetom da protivničke zemlje doista ne ugrožavaju ključne američke sigurnosne interese. Primjerice, Kuba je mala zemlja. Zato i nema rizika u isprobavanju novog i pomirljivog pristupa koji će zacijelo poboljšati položaj kubanskog naroda. Uostalom, ako se otvaranje prema Kubi pokaže neučinkovitim, američka se politika uvijek može promijeniti. Što se Irana tiče, ovdje je riječ o mnogo većoj i opasnijoj zemlji. Ipak, iranski obrambeni proračun vrijedi 30 milijardi dolara godišnje, a američki 600 milijardi: “Iran razumije da se ne može boriti protiv nas. ... Pitate o Obaminoj doktrini. Doktrina je: bit ćemo angažirani, ali ćemo sačuvati sve svoje kapacitete.” Obama smatra da njegovi protivnici (ovdje cilja na republikansku opoziciju i Netanjahua) ne razumiju da je Amerika “dovoljno jaka da bi testirala ove pretpostavke a da se ne izloži opasnosti”. To još ne znači da podcjenjuje ugrozu koja prijeti sunijskim arapskim saveznicima, Saudijcima, primjerice, ali ona ne dolazi iz Irana “nego iz nezadovoljstva unutar vlastitih zemalja”, gdje među mladima prevladava otuđenost i privlačnost destruktivnih i nihilističkih ideologija.

Nasuprot Obami, ideologija antiamerikanizma polazi od pretpostavke da su američke intencije uvijek maligne. Obama će teško uvjeriti Raspudića kako u bliskoistočnoj regiji, bez obzira na prošlost, “ključni interesi SAD-a u ovom trenutku nisu ni nafta, ni teritorij ... Naši ključni interesi su da svi žive u miru, da vlada red, da naši saveznici nisu izloženi napadima, da bojler-bombe ne padaju na djecu, da nema masovnog premještanja stanovništva.

U tom smislu naši su interesi zapravo da regija funkcionira.” Ljude poput Raspudića bit će teško uvjeriti, jer sve ideologije primaju poticaje kroz naopaku projekciju iz vlastite camere obscure. Što se Raspudića tiče, njegova naopaka projekcija polazi gotovo isključivo od zlonamjerna tumačenja Bosne i Hercegovine. Za njega ne samo da BiH ne smije funkcionirati, nego američka politika, koja je navodno probošnjačka (?), ne vodi željenom raspadu ove zemlje. To je Raspudićeva verzija Pizonove pravde. Ne treba naglašavati koliko takav destruktivan pristup opterećuje hrvatsku politiku u BiH, ali zato najizravnije pomaže Dodiku i njegovu gazdi Putinu.

Raspudićeva je teza da savezništvo s Washingtonom hrvatsku politiku vodi k “desubjektiviranju Hrvata u BiH”. Krajnje posljedice ovako koncipiranog socijalizma budala razvidne su iz Raspudićeve najnovije kolumne u banjalučkim Nezavisnim novinama. Lipanjskom posjetu pape Franje Sarajevu, veli Raspudić, najviše će se razveseliti Srbi. No, može se dogoditi da će ga Bošnjaci ignorirati jer je osudio armenski genocid (!), a Hrvati bojkotirati “jer ih poglavar Katoličke crkve zaobilazi već treći put kao da su radioaktivni” (Nezavisne, 13. travnja). Hrvati, naime, ne žive u Sarajevu (gdje se “broj svećenika opasno približava broju katoličkih vjernika”), nego u Kreševu. Jednom snimkom camera obscura stišće vrijeme. Vrijeme destrukcije.

P.S.: Skoro sam zaboravio. Miloš Zeman je odlučio da ipak neće na Putinovu paradu, premda i dalje leti u Moskvu za Dan pobjede. Umjesto toga, u Moskvi će razgovarati s Robertom Ficom, po mnogo čemu sličnim kolegom iz Slovačke. Možda uz naprstak votke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:27