U susjedstvu NATO-a i Europske unije vlada pravi kaos, a te dvije organizacije ne znaju kako konkretno na to reagirati. I jedna i druga organizacija osuđene su na dugačke procedure donošenja odluka, koje moraju uvijek biti jednoglasne, a kako se radi o demokratskim vladama, moraju ih opravdati pred domaćom javnošću. Kako ni NATO niti EU ne mogu poduzeti bilo što konkretno da bi zaustavili sukobe u Siriji, njihove europske države članice moraju se suočiti s posljedicama. Trenutačno su te posljedice vidljive kroz sve veći broj izbjeglica koji stiže u EU, a s kojim se one sve teže nose.
Rusiji je lakše jer predsjednik Putin nema potrebe za dugačkim procedurama donošenja odluka o vojnoj intervenciji. Ne mora se konzultirati s velikim brojem država koje imaju različite interese i različite stavove. Ne mora s njima dijeliti ni vojne ciljeve na koje želi udariti tijekom intervencije u Siriji. Putin trenutačno nema problema ne samo s domaćim ruskim javnim mnijenjem, već njegovo ponašanje nailazi na odobravanje i u velikom dijelu zapadne javnosti. Mnogima se čini da on udara na ciljeve terorista iz ISIS-a koje Zapad sa svojim saveznicima u Siriji ne samo da nije uspio poraziti, nego su se u međuvremenu dodatno razmnožili i osnažili, dobrim dijelom i regrutima iz zapadnih država.
Tako je Putin na neki način ušao u prazan prostor, vojno djeluje na granicama NATO-a i testira dokle NATO može ići. S druge strane, kao odlučan, nudi se Zapadu kao partner koji može utjecati na rješenje problema od vitalnog značaja, kao što je izbjeglička kriza.
NATO je ograničen djelovati u sklopu postojećeg ugovora, a to je pružiti kišobran kolektivne zaštite svojim članicama, što čini i u slučaju baltičkih država koje se osjećaju ugroženima od sve agresivnijeg ponašanja Rusije, kao i Turske uz čije se granice nastavlja sukob.
Nije istina da u NATO-u o svemu odlučuje Washington. Ali je istina da se bez inicijative Washingtona u NATO-u ne može ništa odlučiti. Kada bi netko i predložio konkretno angažiranje NATO-a u Siriji, teško da bi se o tome mogli svi dogovoriti jer je dovoljno da jedna država bude protiv da bi se odluka spriječila. Kako se približava izborna godina u Sjedinjenim Američkim Državama, teško da će Washington pokrenuti neku inicijativu za kolektivno angažiranje NATO-a u Siriji.
Pozicija Europske unije još je složenija. Ona se muči kako nagovoriti susjede Sirije i Iraka da zadrže izbjeglice i spriječe ih da dođu na tlo EU. Za rješenje neke ozbiljne političke krize u svijetu EU nije nikad bio previše sposoban, a sada, čini se, niti nema ambicije biti važan igrač u tom smislu. Tako je zajednička vanjska i sigurnosna politika EU, o čemu se odlučuje jednoglasno, ostala ograničena na rješenje pitanja neke trafostanice na sjeveru Kosova ili na postizanje dogovora da Srbija Kosovu da fotokopije “kadastralnih” knjiga. To je trenutačno jedan od najvećih uspjeha vanjske politike Europske unije.
EU ne zna niti kako postupiti prema ruskoj intervenciji u Siriji. Upravo kada je Putin odlučio vojno intervenirati da bi pomogao Asadu, predsjednik Europske komisije Juncker poručio je da odnose EU i Rusije neće diktirati Washington, što dokazuje da transatlantski odnosi i nisu tako čvrsti. Zasad je Putin dobro procijenio Europsku uniju i NATO, njemu je lakše i jednostavnije djelovati, ali veća agresivnost Rusije može pomoći u bržem djelovanju NATO-a i Europske unije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....