Je li dvadeset i pet godina nakon završetka Hladnog rata započeo “prohladni rat”? I tko u njemu trenutačno napreduje i s kakvim posljedicama za međunarodne odnose? Teze o političko-gospodarskoj unifikaciji svijeta nakon završetka bipolarnog suparništva SAD-a i SSSR-a te pobjedi Zapada u tom suparništvu, koje je najplastičnije opisao američki teoretičar Francis Fukuyama u svojoj knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek iz 1992., stvarnost je odavno demantirala. Danas više nego ikada. Munjeviti razvoj događaja u Ukrajini, koja je u nizu nasilnih prosvjeda i protuprosvjeda u samo mjesec dana ostala bez ranije vlasti i teritorijalne cjelovitosti, potvrđuje da povijesni događaji nemaju rok trajanja i da prošli ishodi političkih procesa nisu jamstva za slične događaje u sadašnjosti i budućnosti.
Kao i prije četvrt stoljeća, kada je glavnina stručne javnosti ostala zatečena dramatičnim promjenama na istoku Europe koje su donijele potpuno novu konfiguraciju snaga u svijetu i nakratko nadahnule analitičare poput Fukuyame da proglase pobjedničku stranu i njihovu ideologiju, i danas se mnogobrojni promatrači zbivanja u Ukrajini čude onomu što se dogodilo. A nije se dogodilo ništa što se barem u nekim ozbiljnije pripremljenim scenarijima nije moglo predvidjeti. Događa se novi uzlet doktrine realizma u međunarodnim odnosima koja, najkraće rečeno, počiva na dominaciji moći. Hladni rat koji se četrdeset i pet godina održavao politikom zastrašivanja i ravnoteže snaga između dvaju ideološki suprotstavljenih vojno-političkih blokova, nije bio nikakva iznimka u povijesnom nizu održavanja moći među najvećim silama svoga doba.
Tko god je pomislio da će nakon širenja vala demokratizacije u srednjoj i istočnoj Europi te raspada SSSR-a moć ustupiti mjesto idealima u svjetskoj politici propustio je shvatiti da je moć jedina konstanta i u unutarnjoj i vanjskoj politici.
Neovisno o tome koje je podrijetlo te moći: vojno, gospodarsko ili blokovsko. Nakon 1990-ih u kojima je bilo naznaka da će međunarodna suradnja barem u pojedinačnim slučajevima počivati na međusobnom dogovoru i poštovanju zajedničkih institucija, a što je bivši američki predsjednik George Bush stariji nazvao “novim svjetskim poretkom”, početak 21. stoljeća vratio je stvari tamo gdje su oduvijek i bile. Na pitanje uspostave nove ravnoteže snaga, odnosno novih odnosa moći. Uostalom, pitanje pripojenja Krima Ruskoj Federaciji pojavilo se još 1992., odmah nakon raspada SSSR-a, ali je sve ostalo na nerealiziranoj odluci krimskog parlamenta.
Cjelovitost Ukrajine zajamčila je sama Rusija Memorandumom iz Budimpešte iz 1994., ali se u prošlih dvadeset godina promijenilo doslovce sve. Rusija se od 2000. godine ubrzano vraća na pozicije sile, Zapad na čelu sa SAD-om danas nema inicijativu u međunarodnim odnosima, a međuprostor između bivših blokovskih lidera ulazi u njihovu novu interesnu sferu i po cijenu podjela pojedinih država.
Atomsko oružje danas nije primarno sredstvo ucjenjivanja jer postoje druga, i to ne kao načini zastrašivanja, nego kao sredstva realizacije. Uostalom, je li danas Rusija efikasnija zbog svog A-oružja ili svog dvostrukog E-oružja: energetskog i etničkog. Ono što u prošlosti bivši SSSR nije mogao pomoću oružja za masovno uništavanje, danas čini Rusija pomoću svojih energetskih kapaciteta i otvaranja etničkih pitanja u svom susjedstvu.
A to je ostvarivanje nacionalnih interesa koliko god ona načelno bila neprihvatljiva Zapadu i pojedinim susjedima. Nakon “doktrine ograničenog suvereniteta” sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva primijenjene intervencijama u Čehoslovačkoj 1968. i Afganistanu 1979., ruski “superpredsjednik” Vladimir Putin primjenjuje “doktrinu oduzetog suvereniteta” pragmatično čekajući pogreške svojih političkih protivnika u susjedstvu i svijetu.
Tako je 2008. godine Gruzija ostala bez Južne Osetije i Abhazije kojima Rusija priznaje neovisnost, a upravo je pripojila Krim iako za takav čin ne postoji nijedan institucionalni preduvjet unutar ukrajinskog ustavnog poretka. Krimskim je putem odvajanja od matične države u prvoj polovici 1990-ih krenula i Čečenija izborivši de facto neovisnost. Ali je moć ponovno pobijedila nakon što je ruska vojska u drugom čečenskom ratu 1999. porazila zagovornike neovisnosti.
Taj je rat označio pravi početak političkog uspona Vladimira Putina koji dosljedno provodi realističku politiku formuliranja i realizacije ruskih nacionalnih interesa. Zapad koji je od završetka Hladnog rata i sam odigrao niz proturječnih poteza, pokazavši se i tijekom aktualne krize u Ukrajini mlakim u stvarnoj osudi postupaka s kojima se ne slaže, sada mora pristati na svojevrsnu sudetizaciju ili ciprizaciju Ukrajine i u konačnici se ipak dogovoriti s Rusijom. Oduzimanje Sudeta Čehoslovačkoj poništio je Drugi svjetski rat, a notorna podjela Cipra traje i dalje.
Možda se u budućnosti ustali pojam krimizacije kao postupka jednostranog i trajnog pripajanja dijelova susjednih država u kojem živi određena etnička zajednica. Ako smo uistinu ušli u “prohladni rat” u kojem se upravo uspostavlja nova ravnoteža snaga s novim-starim ekskluzivnim interesnim zonama, nema sumnje tko je trenutačno u prednosti. Ključna su pitanja na čijim će se granicama ta ravnoteža koliko-toliko ustaliti i na čiju štetu. Ukrajina daje odgovor na oba pitanja, pri čemu i Hrvatska sa susjednom Bosnom i Hercegovinom itekako mora biti zainteresirana za razvoj sadašnjih događaja...