Izbori za Predstavnički dom nizozemskog parlamenta održat će se 15. ožujka, na martovske ide. Ozbiljni su izgledi Stranke za slobodu (PVV) Geerta Wildersa, a nakon toga možda "Nexit", neki kažu "Nederxit". Martovske ide još nisu došle, još manje prošle, ali kao da je Europa u stanju potpune bespomoćnosti. Nakon Nizozemske, predsjednički izbori u Francuskoj (travanj i svibanj), a onda možda čak i "Frexit". Jedan od europskih povjerenika u razgovoru s novinarom (dakako, anonimno i bez atribucije) odbacuje mogućnost pobjede Marine Le Pen i njene Nacionalne fronte (FN). On vjeruje u zdrav razum Francuza, a visoko se pozicionirani njemački diplomat nada da se može izbjeći ono što bi nedvojbeno predstavljalo "nuklearnu bombu za Europu". A što ako se ipak dogodi? Nemoguće, tvrdi, jer to bi značilo ne samo francuski izlaz iz eurozone i EU nego i kraj Unije: "Zamisao da se Europa može pozicionirati kao liberalna protuteža rasprostranjenom nacionalizmu i autoritarizmu također bi se pokazala staromodnom" (Die Zeit, 3. ožujka).
Možda ništa neće biti od Frexita, ali predstavnici FN-a sve češće razgovaraju s ekspertima iz vodećih tvrtki za investicijski menadžment, uključujući one iz američkog BlackRocka. Nije to jedini razlog zašto se sve opcije moraju uzeti u obzir. Radikalni prekid s eurozonom donio bi radikalne posljedice. Izuzetno zadužena Francuska jednostavno bi bankrotirala, a njeni vjerovnici ostali bi bez svog novca. Bankrot francuskih banaka gotovo sigurno bi uslijedio, jer bi građani pokušali povući svoj novac prije prijelaza na nacionalnu valutu. Tvrdi se da bi njemačka vlada čak investirala u nastavak monetarne unije s onim zemljama koje bi bile sklone takvom aranžmanu, premda bi mini eurozona bez Italije i Španjolske bila zapravo nešto proširen njemački Zollverein. Ujedno, Silvio Berlusconi nedavno se vratio svojoj staroj ideji o povratku lire kao paralelnog novca, kako bi Italija ponovno stekla djelomičnu monetarnu suverenost, a Europa spasila euro, pa i europski san, od neizbježne propasti (La Repubblica, 12. veljače). Po nekima i Le Pen nije za potpuno povlačenje iz eurozone te daje prednost euru za potrebe velikih poslovnih aranžmana, dok bi obnovljeni franak donio nešto prihoda širokim masama, ali pomogao i otplatu državnog duga (The Spectator, 1. ožujka). No, to očito nisu poželjna rješenja. Barem ne još.
Europska komisija i njezin impresario Jean-Claude Juncker zato su u povodu šezdesete obljetnice Rimskih ugovora (1957.), što je matični list EU, ponudili herbarij prijedloga pod naslovom Bijela knjiga o budućnosti Europe. Komisija daje do znanja kako je svjesna da je Unija u krizi. Ona je u očima građana "previše udaljena i previše interventna". Unatoč uspjesima, europsko stanovništvo stari, a europski udio u svjetskom gospodarstvu opada. Potrebna su nova rješenja. Komisija ih nudi čak pet.
Uz sve isprike kako su različiti izlazni scenariji ipak kompatibilni, te kako nema potrebe za potrošenim dilemama između "manje Europe" i "više Europe", u igri su sljedeća: (1) neinspirativni scenarij "nastaviti" (mnogo više dosadašnjih programa, s tim što bi integracija financija, monetarne politike, obrane i vanjskih odnosa bila vrlo spora); (2) retrogradni scenarij "samo jedinstveno tržište", koji je samorazumljiv te pretpostavlja trajne nesuglasice i povratak na više državne suverenosti, s tim što bi fokus ubuduće bio na slobodnom kretanju kapitala i roba (ako ih bude); (3) povlašten scenarij "oni koji žele više, čine više" ili, kako se sve češće naziva, "Europa više brzina" (naglašava se da "nove skupine zemalja članica", koje odvojeno od ukupnog članstva žele produbiti svoju suradnju u odabranim područjima, nisu novost, da je takvo odvojeno okupljanje već viđeno u eurozoni i Schengenu, ali se jasno daje do znanja kako bi te "nove skupine" bile mini federacije, jer je riječ o zajedničkim istraživanjima i industrijskoj bazi, "jačoj suradnji" između policijskih i oružanih snaga te obavještajnih službi, zajedničkom javnom odvjetništvu i pravosuđu, "bližoj" suradnji u poreznoj i socijalnoj politici, itd.); (4) kompromisni scenarij "činiti manje, ali učinkovitije" (identificirati prioritetne politike poput zaštite potrošača, inovacija, trgovine, migracija, sigurnosti granica i obrane, a prestati djelovati ili umanjiti djelovanje u predmetima nevezanim za funkcioniranje jedinstvenog tržišta, poput regionalnog razvoja, javnog zdravstva, itd.); (5) federalistički scenarij "zajedno činiti mnogo više", gdje se jednostavno predlaže zajednički nastup u trgovini, obrani (stvaranje Europske obrambene unije), sigurnosti, vanjskoj politici (zajednička europska veleposlanstva) i energetici. Premda scenarij br. 5 predstavlja maksimalističke nakane eurobirokracije, on nije trenutni favorit.
Po Komisiji, federalizam riskira "otuđiti dijelove društva što osjeća da Uniji nedostaje legitimitet ili da je preuzela previše ovlasti od nacionalnih vlada". Zato se i ide lobiranjem i pritiskom prema Europi "više brzina". To su odmah potvrdili socijalistički ministri vanjskih poslova Francuske i Njemačke, Sigmar Gabriel i Jean-Marc Ayrault, naglasivši da se moraju iznaći načini "da bi se bolje razmotrile različite razine ambicija zemalja članica kako bi se Europa bolje odazvala očekivanjima svih europskih građana" (Politico, 1. ožujka). Kao okrepu manje ambicioznim članicama, Gabriel i Ayrault su dodali da se to mora postići "a da se ne dovodi u pitanje sve što smo dosad postigli". To se tumači kao jamstvo da se neće ograničavati pristup fondovima EU, ali i kao upozorenje da se ne pomišlja na oduzimanje ovlasti ustanovama EU (www.euobserver.com, 2. ožujka).
Da nema nikakve dileme kako se ide putem "više brzina" potvrdio je i malteški premijer Joseph Muscat, čija zemlja trenutno predsjedava Vijećem EU. Potporu je dao i francuski predsjednički kandidat Emmanuel Macron, iz liberalne stranke En Marche!, kojega mnogi doživljavaju jedinim ozbiljnim konkurentom Marine Le Pen. Uz poziv na jačanje franko-njemačke osovine, upozorio je kako "eurozona odnedavna nije napredovala samo zato što se sramila same sebe i zato što se nije oduprla onima koji više vole čekati na balkonu ili pri ulazu" (www.euractiv.com, 3. ožujka). Najnovija ovjera Europe "više brzina" došla je iz Galerije ogledala u Versaillesu, gdje su se u ponedjeljak sastali francuski predsjednik i šefovi vlada Njemačke, Italije i Španjolske, tzv. velika četvorka. Kancelarka Merkel je naložila nastavak integracija unatoč opoziciji: "Moramo imati hrabrosti kako bi neke zemlje išle naprijed ako svi ne žele sudjelovati. Europa više brzina je nužnost, ili ćemo se naći u škripcu. Ako se Europa nađe u škripcu i više se ne razvija, onda će ovaj mirovni rad zapasti u opasnost prije nego što se misli" (www.euobserver.com, 7. ožujka).
Kancelarka doista jest u škripcu, ali njoj nije nepoznato da pored "velike četvorke" i vlada zemalja Beneluxa malo tko u EU podržava Europu više brzina. Otvoreno se protive vlade Višegradske skupine, a prošlog se tjedna protiv plana izjasnio i finski premijer Juha Sipilä. Poljska premijerka Beata Szydło izjavila je kako se Višegradska skupina neće složiti "s podjelama unutar EU, jer to izravno vodi u raspad" (www.euobserver.com, 2. ožujka). Doista, Unija nije potrebna za Europu više brzina. To priznaje i tekst Junckerove Bijele knjige kad za Europu više brzina veli kako bi "prava građana što proizlaze iz prava EU varirala ovisno o tomu žive li u zemlji koja se odlučila za više [brzine]". A Hrvatska? U velikoj raspravi oko dnevnica, problematičnih tajnica i dvojbenih presica, zaboravili smo na važne stvari. Moglo bi nam se dogoditi da se u Rimu 25. ožujka nađemo na margini margine one Unije kojoj smo se netom pridružili. Osim, naravno, ako i naša Vlada nije u više brzina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....