Hrvatska opozicija iz 1990-ih imala je mnoštvo prigovora na račun Tuđmanove politike, ali središnja točka tih prigovora, u raznim varijantama, uvijek je bila politika prema Bosni i Hercegovini. Koliko god je uzaludno vraćati se na polemike iz 1990-ih, nema dvojbe da nas je Tuđmanova bosanska politika slabila i da je ona - uz vanjske i unutarnje pritiske, ali i kao rezultat stanja na terenu - postupno retuširana, a onda i arhivirana, ali nikad nije do kraja odbačena. Danas je teško pratiti sve oscilacije velike bosanske rasprave, ne samo zato što nijedno razdoblje u procesu ne može predstavljati cjelinu, nego i zato što se mnogi i danas još silno trude kako bi nam prodali pars pro toto.
Možda je ipak važno naglasiti da je Tuđmanova politika bila rezultat procjene kako hrvatska nezavisnost i sigurnost ovise o pogodbi s glavnim protivnikom - Beogradom, što je Tuđman baštinio iz sporazumaške politike Radića i Mačeka. Naravno, postojala je i alternativna politika široke fronte protiv Beograda, zajedno s drugim narodima što su također pod udarom Beograda - s Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima i Makedoncima, a kad je moguće i sa srpskom opozicijom. Takva politika, za razliku od sporazumaške, nužno je izlazila izvan okvira jugoslavenstva. Koliko god Tuđman hrvatsku politiku nije želio opterećivati pitanjima Kosova ili Crne Gore, ona se nisu mogla izbjeći. Okolnosti stvaraju savezništva, a ne subjektivne želje. Zato je u redovima HV-a tijekom rata i bilo tako mnogo kosovskih Albanaca.
Danas je više nego jasno kako daytonska Bosna i Hercegovina nije idealna država, ni po učinkovitosti ni po postignućima. No, nije dobro da se prstom uvijek upire u druge, a sebe posve abolira od svake krivnje. Posebno nije dobro da se danas, nakon dva desetljeća namjerne nebrige, ponovno potenciraju dvojbena rješenja u europskoj oblandi, jer za takvo što nema ni uvjeta, ni potpore, pa ni snage. Počnimo s uvjetima. Dayton je bio moguć jer su svi bili umorni od rata, a Clintonova administracija odlučna u nametanju mirovnog rješenja, koje je svima bilo neprihvatljivo na različite načine, ali u nedostatku realne alternative - neizbježno. Danas, Karadžić-Dodikova Herrenvolk Republika, koliko god gospodarski neuspješna i teret svojim sponzorima, predstavlja isturenu točku ruske politike na Balkanu i jedini zalog propale srpske imperijalne politike od 1903. naovamo. Tu nema promjena u mirnodopskim uvjetima.
Koliko god su nedvojbeno najveće žrtve rata, ni Bošnjaci nisu više onako slabi kao 1990-ih godina. Njihovo je društvo, a i političko djelovanje, pluralno, dinamično i naslonjeno na investicije, političke i gospodarske, niza zemalja, među kojima su značajne muslimanske sile, u prvom redu Turska. Jedino je hrvatska politika nepoduzetna, premda ne i statična. Ona je još pod hegemonijom HDZ-a BiH koji s Dodikom igra staru sporazumašku politiku, a pokušava je nametnuti i Zagrebu. Karamarko je vodio pozadinsku bitku protiv ove tendencije, što je također pridonijelo njegovu padu. Danas se već može reći kako Dragan Čović diktira hrvatsku državnu politiku prema BiH, što je jasno iz niza Plenkovićevih kadrovskih poteza. Premda ovakva politika nema izgleda, ona pretendira na propagandne uspjehe, o čemu skrbi Ivan Tolj pri vrhu Styria medijske grupe. Nasuprot predvidljivoj staroj formuli, pojavila se i jedna novost. Iz krajnje neočekivanih krugova, koji su još jučer lupali po Pereciji - nedovršenoj zemlji koju valja nasilno dopuniti, odnedavno se promiče dogovorna bosanska državnost (Nikola Zirdum, alias Ivan Šušnjar, Zamrznuta zemlja, u: www.poskok.info, 31. prosinca 2016.).
S tim bi se nešto i moglo da u zapadnim centrima moći postoji raspoloženje za nekom boljom politikom prema BiH. Toga nešto ima u tragovima, ali ne mnogo. U Bruxellesu se priča o "nezdravim vanjskim utjecajima" (čitaj: Rusija), ali ono što je EK ponudio za večerom na vrhu 9. ožujka, po riječima jednog izvjestitelja, nije ništa nego seditiv o nastavku reformnog puta i inkluzivnoj regionalnoj suradnji (Politico, 10. ožujka). Dok traje zamor od Balkana (i američka odsutnost od Europe) Čoviću je dovoljna izborna reforma, koja će ga učiniti hrvatskim članom Predsjedništva BiH bez ograničenja mandata.
Jer, jedno je pozivati "sve političke vođe da rade na uvođenju nužnih promjena, uključujući reformu izbornog prava, uzimajući pritom u obzir načela iznesena u ranijim rezolucijama, kao što su načela federalizma, decentralizacije i legitimnog zastupanja" (iz Rezolucije Europskog parlamenta o Izvješću komisije za BiH za 2016.), a drugo je znati što znače ovi pojmovi, ako uopće išta znače, i kako ih primijeniti.
Što nas dovodi do pitanja snage. Ne samo da hrvatska vlada u ovom trenutku nema snage za ozbiljan iskorak u BiH, ona nema ni vizije ni namjere da nešto konkretno poduzme. Zato su sudjelovanja u paradama poput one prošlotjedne u Hotelu "Grand" u Neumu, ne samo neumjesne, nego i znak stvarne nemoći. Zar netko doista ozbiljno shvaća naklapanja Ivice Lučića koji je u Neumu, po prijateljskom izvoru, ustvrdio kako je moguće da za BiH "nema rješenja, jer su sva moguća, pa čak i ono iz Sirije" (www.poskok.info, 18. ožujka). Ovakvi "znanstveno-stručni skupovi sa međunarodnim sudjelovanjem" prije su bdjenja nego afirmacija ozbiljne politike. I dok Aleksandar Vučić otvara stadione u Novom Pazaru i Bošnjacima povjerava kako "razmišlja i o autoputu koji bi spojio Srbiju i BiH [...] da bi se tako spojili i Bošnjaci iz Novog Pazara sa Sarajevom" (Danas, 20. ožujka) te naglašava kako je "dosta ratova i ubijanja, vreme je da se spajamo" u carinskoj uniji, za koju su "najviše zainteresovane Srbija i BiH, i možda Makedonija" (Politika, 19. ožujka), Dragan Čović, nakon što je zapalio pola Bosne svojim europskim vrijednostima, može samo povući rogove i potvrditi "kako [je] etnička federalizacija ni u jednoj varijanti nije rješenje za BiH" (www.poskok.info, 16. ožujka). Zar je europska politika jedino moguća na karminama?
Propast hrvatske politike u Bosni i Hercegovini nije samo propast HDZ-ove politike, nego, čini se, i svake druge: biskupske politike četiriju regija, koju ismijava Mirjana Kasapović (Globus, 24. veljače), i (ničije?) etno-federalističke koju ona (rezignirano?) preporučuje ("u etnički duboko podijeljenim postkonfliktnim društvima nema funkcionalnijeg rješenja od etničke federacije s tri, četiri, pet ili koliko treba federalnih jedinica", isto). Za ostrašćene bosanske ljevičare, aktiviste tzv. Građanskog saveza, "ovakva atmosfera kakvu u dijelu Bosne i Hercegovine sada proizvodi zvanični Zagreb posljednji put viđena tokom tzv. ‘hrvatske samouprave’. Za razliku od tada, danas nema nikoga ko može garantovati da se nasilje neće proširiti, a međunarodna zajednica više nema tenkove kojima bi spriječila nove jelaviće" (www.gradjanskisavez.ba, 18. ožujka). Valja upozoriti da se nakon sedamdeset godina rata što su prethodile Beogradskom miru (1739.) bosansko društvo oporavljalo puna dva stoljeća.
P. S.: Boris Buden, diskretan filozof turobnih raspoloženja, upravo je otkrio kako je ustaški režim konačno uspostavljen u Hrvatskoj: "Kada kažem ustaštvo, onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo - to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945. - i nečega što ja zovem strukturalno ustaštvo. Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju ‘za dom spremni’: ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije. Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja, uključujući i građanski, liberalni, soft nacionalizam, da proizvede društvene, ekonomske i kulturne efekte" (www.hr.n1info.com, 20. ožujka). Kakva sretna okolnost! Na vlasti je ustaštvo iz Budenova vlastitog imaginarija koje je osposobljeno obavljati Budenov posao - nacionalnu destrukciju. Uspjeh je siguran!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....